Iz Crvenog solitera (audio): Svijet, ni dobar ni loš...

Kaže nam čika Orwel: „Da bismo vidjeli ono što nam je pred nosom, potrebna je stalna borba.“ Protjerivanje komaraca koji nam otimaju pažnju, kao i čitavih zidova koje zidamo sopstvenim iluzijama, tlapnjama i strahom. Umorni ljudi idu ulicama, bez osmijeha, beznadno tupih bezizlaznih pogleda. Broj usamljenih ljudi davno je probio plafon, kao i siline naše nebrige za išta što nas se izravno ne tiče.

Biti slobodan znači prvo sebe osloboditi svih trikova deluzije o sebi. Znači osloboditi se svakog kolektiviteta i njegovih deluzija. Nacionalizam je pitanje teritorija. Kad mu se izmakne teritorij bježi u vrijeme. Zato tako malo ljudi želi biti slobodno. Zajebano je preuzeti odgovornost za istine u koje vjeruješ. U umjetnosti to je prvi uvjet stvaranja budućeg djela. Stalna borba da bi ostvareni podiok slobode zadržao uspravnost.
Da, stara dobra "opća mjesta", uopćena pametovanja...
Džoni bi rekao: Ne mogu pomoći nikome od nas.

* * *

Đubretarac s drvenom dugmadi, kojeg nalazim u tko zna kojem ormaru u maminom stanu, i trenutak kad sam ga nosio na velikom odmoru ispred dvorane Mladost u Prijedoru 1984. u decembru, pred Novu godinu. Koliko smo bili nasmijani! Dolazio je olimpijski plamen pred dvoranu, pa smo čistili snijeg.
Gledajući taj plamen, negdje pored gradske biblioteke, vjerovao sam da gledam u antičku Grčku, koja se na tren javila svicem ispod Kozare.
Sve se to u trenu vratilo, dok sam oblačio kaput i drhtećim prstima se zakopčavao.
U džepu kesten. Očuvani utopijski potencijal, raspadajuće krhak.
Dno po dno i zemlja je neizgoniva.

* * *

U gradu vidio smrtovnicu.
Peti čovjek iz našega rova, s ratišta uz Unu.
On, koji nije htio pušku nositi. Govorio je da ima nalaz od doktora – da je nestabilan za nositi pušku. Da može i ubiti, da ne spava i da ima halucinacije.
I sada ga vidim kako stoji uz rijeku, zavrnutih rukava sivomaslinaste vojne košulje. Kvasi žile na vratu.
Ostala su četvorica iz rova umrli poslije rata. Ostao sam sada samo ja.

Nije htio nositi pušku.
Dugo gledam fotografiju. Taj se ubio neki dan, kaže čovjek u prolazu nekome tko iza mojih leđa također čita osmrtnicu.
"Nosio pištolj, prijetio, pa pucao u sebe."

* * *

Dvije slike iz "Arhipelaga Jugoslavija":
1. Meni u Sarajevu snajperom ubilo dijete u naručju, kaže Hasna.
Da ga nisam nosila, metak bi mi raznio oba srca.

2. Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, srpskih izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom. Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka, prljavog od zemlje. Unutra prošle godine poginuli, a jutros iskopani sin.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Ja neću, a ni on nije žedan, veli.

* * *

U blizini Crvenog solitera, prema Celulozi, na mjestu gdje su među jablanovima bile barake, pa potom čist parkirališni prostor na koji su dolazili vašari - gradi se novi "monumentalni" tržni centar. Svakodnevni radovi bude me ujutro, povici radnika, mješalice i bageri...
Duž nekadašnje mirne Aleje kozarskog odreda, sad su tzv. industrijska zona grada i u sklopu nje narečeni dolazeći tržni centar. Već ih je u gradu 5 ili 6...
Lokalne kavane oživjele (kao nekad) - Agava, Šansa, Predah, Mrtve duše... Radnici na pauzama tresu pive i ćevape, tržni centar se munjevito uspravlja.
Od tvornice Celuloze i papira ostao dimnjak, ogroman, samourušavajući...
Scenografija Schindlerovog lifta još se drži. Lego kockice od leda.

* * *

Inje se s kukuruza vratilo oslijepljeno.
Na osmjehu mišići olabave. Zemlja na onom tko je sada meta
Predstavi se za med.

Mrak misli na sve strane kad oko nema sjenku.

Propukla krila skvrčila se na leđima
Kao svrab na vratu.
Bašta panični od sanjanja krika.
Riječ u grlu nema sjenku.

* * *

"Žena iz okoline V. uhapšena je zbog sumnje da je ubila svoju tek rođenu bebu.
Čedomorstvo je, kako se sumnja, počinila 1. januara, a zločin je otkriven 6. na Badnji dan kada je morala da potraži lekarsku pomoć jer joj nije bilo dobro.
Lekari su tada videli da se porodila nekoliko dana pre. Ona je, kako se nezvanično navodi, bebu umotala u garderobu, stavila u plastičnu kesu i odnela na groblje." (Nova)

Pročitaj vijest, kažem Lj.
Šutimo. To je gotova kratka priča, uz par kozmetičkih intervencija i naslov, kažem.

BOŽIĆ

Danima je uspješno skrivala. I baš novogodišnja noć. Obilno sam krvarila. Bio je dječak, sat u ovoj godini. Jastukom sam.
Umotala sam ga u svoju crvenu flanel košulju, pa u vrećicu.
Odnijela sam ga predvečer, na groblje. Ima otvoren grob nekog oficira iz Prvog rata. Tu sam ostavila.
I tada sam krvarila. Ali manje.
Na Badnje jutro sanjala sam Isusa. Gubila sam krv, i svijest i jedva pozvala hitnu pomoć.
Došla su trojica. Jedan je nosio smirnu. 

(zurnal.info)