Iz Crvenog solitera (audio): Asanirana domovina

Kako se ubrzao odlazak starijih komšija iz Crvenog solitera, kažem Ljiljani. Za nepunih 6 mjeseci umrlo je 9 uglavnom ostarjelih ljudi.
Smrt se kreće nekim svojim rasporedom, 10. kat, pa Galerija, pa 3. potom opet 10. kat, potom 4. pa 9. na B strani zgrade...
Logika podivljalog lifta.

U međuvremenu, iz Taibove bašte šiknuo je mali petokatni Crveni soliter, eno upravo useljavaju prvi stanari i evo baš na 50. rođendan Crvenog.
Sve je manje likova iz Schindlerovog lifta, i roman posve polako postaje/ostaje kronika o mrtvima. Odlaze u likove.
Ponovimo, stanari mi odlaze u likove.

Zgrada oronula, djece gotovo da i nema, pa se sjetim kako je Čapljo pričao još 1979. da će se 2000. moći letjeti s Crvenog na Plavi soliter nekim (futurističkim) prijevozom!

Evo, 46 godina kasnije, još konjska zaprega kaska ulicom, prema nekadašnjoj Celulozi.

* * *

Babeljov zapis

Predvečernji pokop majora u kasnu jesen devedesetneke, oko 18 sati dok se mrak još istezao, posve svučen.
Zbog snajpera s druge strane vode, morali smo sav pokop bez razgovora, bez svijeća, popa, govora, žena i plača, rakije ili cigareta, sve u žurbi, bez krsta, u šekspirijanski gustoj tišini.
Nazirao sam u mraku komandanta do sebe... pssssst... dvostruko dahtanje. Pa smo se razilazili. Kraj vode svježe, znoj livade razlio se po čizmama.
Glas čovjeka negdje iza:
Hoćemo li ga sutra znati naći? I još: ako su nas vidjeli, mislit će da smo lovu zakopali.
Još će nam iskopati majora.

Nastala tišina od streljiva do koljiva.
Sad treba stati. Osvrnuti se na tekst.

* * * 

Sve sjenke koje je pravila moja majka skupe se u šaku mraka.

* * *

Iduće godine je 30 godina od svršetka rata u Bosni i Hercegovini.
Danas se može mirno kazati da smo prihvatili i saživjeli se sa svojom patološkom normalnošu i usavršili smo svoj marveni nerv pripadanja.
Za tih 30 godina shvatili smo da ne postoji stanje “poslije rata”, mentalno mi smo sada u 19 stoljeću. Ali i kakvo smo društvo mogli postati u tih 30 isusovskih godina? Primarno – ratničko, militantno u svakome smislu, nesvjesno svoje koloniziranosti i brutalne bijede, lišeno etike opraštanja, čak i elementarne empatije.
Sve što nam se dešava je, za sociologe, psihologe i psihijatre, idealan ogled šta se desi kad u društvu nestanu sve moralne norme. A sve to bez ikakve ideologije, koja je ipak, sama po sebi, određen skup pravila i normi. Ovdje ne postoji ništa od toga.

Recimo, kad su mi 2023. ponudili da napišem poemu/dramu, u pomen strašnog strijeljanja kragujevačkih đaka, osjetio sam nalet stida u obraze...Kako da budem dostojan...Pisao sam je pošteno i časno.
Kao što sam pisao i o strijeljanju nekih drugih dječaka, jedan rat kasnije.

* * *

"Kako tko je onda ubio? Pa vi ste ubili."

* * *

Heteronimičar

Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme – potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put...

Skupili smo dovoljno novca, mi stanari Crvenog, i kupujemo NOVI lift.
Na 50-godišnjicu.

* * *

„Kako - tko je ubio? Pa Vi ste ubili, Vi i nitko drugi.“
Tako odgovara isljednik Porfirij Raskoljnikovu na pitanje - "pa tko je onda ubio Aljonu Ivanovnu i njezinu sestru Jelisavetu?"
Stajao sam na velikom krstu, koji je polegnut bio dio nevjerojatne scenografije za prijedorsku Zločin i kaznu, stajao na desnom obrazu krsta i drhtao. Ubio sam. Ubio sam! Radenko kao isljednik Porfirije gledao me ravno u oči.
Doraski Rodion Romanovič iz 2007.
(Redatelj Gradimir Gojer se zauvijek utisnuo u povijest Pozorišta Prijedor baš preko Dostojevskog, Kiša i Pavića!)

Bili su to prvi ozbiljni udarci etičkoj tišini, iako je ranije bila i Vlast i Mandragola i Čekajući Godota, Galeb Paviljon 6, Na čijoj strani i Hadersfild, kasnije i Ničiji sin i Djelidba, Helverova noć, Karolina Nojber, Tri sestre...

Stati. Opet se osvrnuti na tekst.

* * *

U Crveni soliter VRATILA SE komšinica R.
Djeca su odrasli ljudi sa svojim obiteljima, na dva kontinenta.
Žena se vratila. Muž je poginuo.
Vidim je nasmijanu, kao da se uselila u nov stan, veći i topliji. U taj stan uselila se s mladim mužem, još kao gotovo djevojčica. Kako su samo bili radosni. Sve im onda uzeli. Napravila je pun krug, i vratila se.
Hrabra žena, kao od mrtvih k mrtvima došavša.

* * *

I kako je samo cinično u svojoj strašnoj komičnosti - što te pozivaju i što govoriš na gotovo svim sahranama svojih starih komšija, svih vjera, kaže mi Ljiljana. Kako se priča otme svemu, samo ako je vidiš.
Ispraćaš ostarjele crvenosoliterce.
I to baš ti, jednog po jednog.

Ti si taj lift!
Taj stari lift, oskaršindlerov, iz romana, rekla je iznenada.

Od metka do imetka asanirana domovina.
Šaka mraka puna sjenki moje majke.
Ostaviti tekst.
Drhtoprsticom starog pijaniste, vrijeme će sve obrisati.

Sretno vam vrelo trideseto ljeto nakon rata, radosna vam četvrt stoljeća, dobrodošla 2025.! 

(zurnal.info)