Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima. Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?

Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?” Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

Razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Darko Cvijetić pripremio je za Žurnal tri nove pjesme iz ciklusa "Pusta Bosna"

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada

Zbirke „Neće biti djece za rat“, „Ježene kožice“ i „Gutač nula“ su punokrvna savremena poezija Napisali su ih iskreni i autentični autori, ljudi koji svojim stihovima pred vas staju ne razmećući se vrlinama i ne stideći se svojih ljudskih mana

Objavljujemo izbor iz rukopisa u nastajanju "Emotikoni u viberu", književnika, glumca, reditelja i vrtlara Darka Cvijetića