Iz Crvenog solitera: Život u ludničkoj čekaonici

Taj moment, kaže Coleridge, kad u sebi iznenada prepoznamo "tužnijeg i mudrijeg čovjeka"... Kad nam se naglo ukaže rođeni lik, star vječnost i jedan dan, kako je govorio "onaj koji je otišao".

* * *

Kad sebe čitam, uvijek bi me obuzimala nevjerojatno duboka tuga, obilje mraka koji se brzo spušta na međurečenične nasipe, međustihovne mostove, na alegorične ulaze, kažem Lj.
I jasan, metaforiziran i razoran bol kao zarezi na ranama, iznutrice riječi okačene na gredice u vrtu, koji nestaje pred očima ostarjela vrtlara, kao zapete u ravnini koja će im obilježiti svaki pogled, zauvijek.
Kako je ta rečenica neuspjela, kako je neprecizna, pomislim.

Dobro je to, bljedilo lica gospe koja upravo ujahuje na konju, u priču o lovcima.
Kao kad sanjaš predstavu koja nikada više neće biti odigrana, objašnjavam Lj.
Napušten vinograd. Kob sjemena i kob pepela. Nevinorodan.

* * *

"Pišeš i nesrpskim i nehrvatskim i nebosanskim jezikom. Nekim ništa-jezikom, zakržljalim izdankom bivše gramatike; valjda neki južnoslavenski jidiš, sav u "odbačenicama", sav u riječima koje se odbacuju, otkazuju, brišu ili više i ne razumiju.
Bezimeni himenični poj i mišljenje, na jeziku na kojem se ne može misliti, jer riječi imaju zid između.
Raskošna je komičnost kojom se oko nas barata - u potrebi da se unormi, uniformira riječ po riječ", kaže u dahu Lj.
Pa da, kažem joj, ja taj jezik imenujem jednim - hrvatskosrpskim.
Vidim, naravno, da gospoda ne odustaju od branjenja hrvatskog jezika od srpskog i vice versa. (Koji i sami ne znaju govoriti).
Od mene?

Pa hrvatski jezik na Festivalu poezije "Europejski Poeta Wolnosci"u Gdańsku 2024. u Poljskoj (uz izvrsnu Moniku Herceg), predstavljat će i pisac iz Republike Srpske, s pasošem/putovnicom Bosne i Hercegovine!
I vjerojatno je taj pisac jedini koji uopće piše i govori taj jezik u Republici Srpskoj, ili u ovom gradu.
Napušten vrt jezika, betonirana bašta iza Crvenog...

* * *

Vidljivo je svakome da postoji - "europski svijet", što god on značio ili podrazumijevao.
To je jasno stavljeno do znanja npr. kada je Gertruda Ursula von der Leyen, njemačka političarka izabrana za predsjednicu Europske komisije 2019.
Među njenim prvim potezima bila je promjena naziva potpredsjedničkog domena odgovornosti za migracionu politiku u - „povjerenika za promociju našeg europskog načina života“, čime je jasno pokazala da migranti predstavljaju egzistencijalnu prijetnju europskoj kulturi i identitetu.
Neeuropski Drugi.
Drugorasni Drugi. Čuvanje neprijatelja za imanje. Bez Drugog nas nema.

Nema više židovskog Drugog, ali tu su muslimanski, crni, "nebijeli", Arapi, Vijetnamci, Sirijci, Turci, Bugari, Albanci, Afganistanci, Bosanci...
"Naš europski način života", a što je to, i na koji su to način ljudi tamnije puti egzistencijalna prijetnja?
Na drugoj strani, u svojoj inferiornosti u odnosu na tu europsku nadmenost, južnosloveni bi sebi brloge obložili plišom, pa bi napravili neki svoj svijet, u Europi, ali neeuropski.
Nego brate - naš način života:
sitost i brloženje, kao i mahanje zastavom pod tuđom bankom, na glavnom trgu.

Ili, jedna Brechtova pouka koju sigurno valja pribilježiti : "Ako dobrota u društvu nije uspostavljena kao potreba, nitko neće moći ostati dobar zadugo".

* * *

Čika Taibova bašta s kućicom nije postojala već više od dvadeset godina, zapravo. Bukvalno iza Crvenog solitera, na par metara, postala je leglo pacova i zaraze, okupljalište beskućnika, godinama već.
Zaraslo leglo, crno, u kojem se noću vidjelo svijećno svjetlo, kažem mirno Lj.
Ali, već tada, bila je to još samo meni neka dobra sjenka Crvenog. Kućica iza nebodera, udaljena sedam metara, okružena bašticom. Dovoljno za priču.

Sad bageri ravnaju sav taj prostor, majstori čekićaju i asfalt se puši pod valjkom. Iz bašte Taibove niču zidovi nove zgrade. Dizalica do petog kata Crvenog. Bašte pod nama čekaju.
Naš europski način života.

* * *

U EU, u Hrvatskoj, na snazi je već skoro dvadeset godina zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. No, sve ima svoju iznimku. Došlo je dotle da u Kanadi na SVAKOJ cigareti piše da je smrtonosna, a i dotle da, recimo, zakon NE VRIJEDI u psihijatrijskim ustanovama, jer medicinska struka drži da duševno oboljelima cigareta može pomoći u smirivanju i ublažavanju stresa (!?)

Država se, u slučaju cigareta, povlači pred ludnicom. Naš način života vrijedi bar u ludničkim čekaonicama.

Gdje u osami, taj "tužniji i mudriji čovjek", naglo prepoznaje da jeste, ili da jesta.
Nevinorodan.

(zurnal.info)