Iz Crvenog solitera: Pozorište i kazalište

Što će tebi, zapravo, ovoliko zareza, rekla je Lj.? Imaš ih posvuda, sve vrvi zarezima. Imam ih viška, kažem joj, zato ih sijem po rečenicama. Mjesta za predahnuti i nema toliko puno koliko se čini, ili koliko ja mislim da bi trebalo. Srpski jezik koristi riječ - zapeta. Zapeta, i hrvatska riječ - zarez. Meni su obje riječi uzbudljive u svojoj slojevitosti.
Zanimljivo - kao pozorište i kazalište.
U "zapeti" postoji nešto što progoni, što je   riječima "za petama", nešto što jest vrlo "zapeto" kao puška, ili klopka.
"Zarez" ima oštricu, da ne kažem sav nož.
Ili, mislite čitava rečenica je za rez ili samo ovaj dio od mene?
Predahnuće, pauza.
Rečenica računa da dišeš. Da si povremeno za rez, bez obzira na svu zapetost.

* * *

Jezik?
Od malih, pa i većih jezika pod pritiskom engleskog uskoro neće ostati ni trag, to se vidi golim okom, kako se veli. Uostalom, kojim god jezikom pisali, medijskim prostorom vladaju polupismeni ili četvrtpismeni, koji jedva znaju sricati bilokoji/ijedan jezik. Ono, što po navici još uvijek i dalje nazivamo kulturom pak, prognano je iz tiska, kao i sa televizije ili portala. Mislim, i jezik i kultura.
Ili riječima onog Lj. Micića dadaiste - "decivilizator" je potpuno uspio.
Kritička se mislenost iz dana u dan povlači. U sebi se misli, u sebe/sobi, kao ruska soba i pol, iz Brodskijevskih versi.
Kirurški se odstranjuje svaka imalo zahtjevna misao. Umjetnost je, o napokon moje dame i gospodo, sada samo gusti pejorativan pojam, izvor svakolike i bilo čije sprdačine. Humanističke katedre na sveučilištima nestaju jedna za drugom, gase se - studiji filozofije, umjetničke akademije...
Kazališna režija? Po tri kandidata (!) ovoga ljeta - u četiri južnoslavenske državice!
Sada moj AI piše roman za mene.
Svaki dan samo navratim da vidim kako mu ide. I svaki put pokazivao mi je tu jednu verziju, sve poboljšaniju.
Jezik?
Rečenice same ne računaju da će ih više itko čitati.
Za ozbiljniju zapetu odmah iza prve riječi, prehladno je, od sjenke velikog slova druge.

* * *

O Srbima i Hrvatima, recimo, glumac Vuk K., (sin nekadašnje jugoslavenske glumačke zvijezde M. K. Pljake, koja je postala poznata zahvaljujući ulogama partizanskih diverzanata), misli posve drugačije od igre zapetama, zarezućima u pozorišnost kazivanja:
„Ja bih stavio Berlinski zid između nas da ne možemo više nikada da se sretnemo, mislim da ne bi dolazilo do tih strašnih nesreća. Ni na pijaci, ne može, pošto krompir? Jesi Srbin? Ne može. Jednom kada se u našim narodima dese velike nesreće i zločini, tipa Jasenovac, od tog momenta više ne razgovaramo.
Mi smo najviše krivi koji smo kao uvek bili – hajde da svi Sloveni žive zajedno. Mi uvek hoćemo da se igramo, Hrvati kažu skloni se, a mi kao da se družimo. Ne možete kad stalno buše loptu“, rekao je Vuk K. za ruski Sputnjik.
Bez zareza, prekozidnih. Samo zapete, ovozidne. Vidjeti pod Goran K.
Ili pod "Jama", i kojim jezikom je pisana.

* * *

Bodibilderanje izvjesnog Nermina Sulejmanovića iz Gradačca, pa uživo na Instagramu ubijanje sopstvene žene Nizame Hećimović, ostavljanje zajedničke bebe u lokvi krvi, "lajkovanje" preko 200 ljudi, uz preko 12 000 onih koji su ubijanje gledali uživo...
Da, sasvim smo sišli s uma u još luđi dan.

* * *

Ti si iz Prijedora, pita me glumac iz SNP-a? Bio sam tamo samo jednom, nastavlja, možda 2006., u bolnici, imao sam manji udes pa su me pregledali. "Pamtim samo da se kavana u holu bolnice zvala - BOEM.
Mislim, jebote, u bolničkoj kavani (!?) (valjda ima i bolnički boem, koji siđe na cugu u bolničkom šlafroku, sa stalkom za infuziju?!)
Kad, ne lezi vraže, u BOEMU možeš najnormalnije pivo poručiti, od pola litra, recimo. Dođeš u posjetu, sjedneš, popiješ, imaju i ćevapi, s lukom... "

* * *

Za kim trunu zrna koja sam ispalio u ratu?
Žene heroja već su bake.
Žene ubijenih već su bake. Ubijeni vojnici u ratu u Bosni, već su odavno nebeski  djedovi...

U jednoj pink-verziji Gorbačova, još štrči zid i među Južnim Slavenima.