Iz Crvenog solitera: Heroj u sobi 27

Nikako i nikada neće biti riješen spor kome, zapravo jel', pripada biblijski Izrailj:
Abrahamovom prvorođenom i vanbračnom sinu, ili pak drugorođenom u zakonitom Abrahamovom braku. Jišmaelov ili Izakov Izrailj? I zašto zbog toga umiru djeca?

Svuda se uvuku Polinik i Eteoklo, svuda se Antigona natkriljuje lomeći zakon. Abrahamovi sinovi sami moraju shvatiti da zemlja za svakog ima samo dubinu dva metra. To je sestra. Adama.
Ta su dva metra - sestra Antigona.
Svuda se uvuku Kain i Abel.
I treći brat.

* * *

Iako je prošlo gotovo trideset godina od svršetka rata, Veljo je i dalje svakih dva mjeseca odlazio na ratište, u smjenu na po dvadesetosam dana.
Toliko je nekada i trajalo njegovo bivanje na prvoj liniji.
I tako, supruga mu uredno spremi transportnu vojnu vreću s hranom, cigaretama, čarapama, sapunom...Gdje je točno Veljo bivao te dane, nitko nije znao, niti s kime.

Potom je jednom njegovo tijelo stiglo u vojničkom sanduku. Nešto dana kasnije, stigla je i medalja za hrabrost iskazanu u borbi. Tako je Veljo postao heroj, u sobi 27,  u bolnici.

* * *

Iza Crvenog solitera, gdje bila Taibova kućica s vrtom, već nikla zgrada.
Kažu mi novi mladi susjedi da imaju i lift.
Ne znaju proizvođača, kažu zamišljeni.

* * *

Otkopali su neki autobus, kaže kajronska vijest, i to nakon dvadeset godina od lavine koja ga učinila nestalim, čitam naglas Lj.
Isti taj dan, samo na drugoj strani države,  minirali su staro zdanje izvjesne crkve.

U autobusu su na svojim sjedištima, dobro očuvani, još sjedili hodočasnici s biblijama na koljenima i drvenkriževima oko vratnih pršljenova. Krenuli su hodočastiti upravo danas miniranoj crkvi.

Tako je davnu lavinu pokrenula ova mina.

* * *

Kad je Đepeto umro, pravi dječak Pinokio zasadio je drvo na njegov grob.
Poput teške zatrupljenosti hrastovinom, grob se podigao na prste ka nebu.

* * *

Zastave se ukoče u kočeve. Pretopla jesen, kažem naglas.
Jeste, druže, kaže mi kumov brat, u ovo doba su noževi već naoštreni.
Mislim na svinje, ispravlja se.
Da, razumio sam. I ja sam mislio na njih mucajući o zastavama, kažem kumovom bratu. Trećem bratu.

* * *

Jastuk je bio ispunjen sretnom obitelji poubijanih galebova pored obale.
Na njemu sanjati možeš samo more. Ili da će te ubiti i da će ti krv otići u šumu.

Nešto mora biti pijesak.
Nešto mora klepsidriti staklo.
Da nešto curi.
Dan kada grožđe saznaje za vino. Kad se galeb ishekla iz mamina goblena, kada me nasip dokrajči svojim glasnim opisom. Kad pijeskom procuri slika koju si upamtio.

* * *

Na Taibovoj bašti četvorokatan je lift.
Pred novom zgradom dječak se igra plastičnim pištoljem. 

(zurnal.info)