Iz Crvenog solitera: Kristina

Insert:
Zidni sat iz kojega je iznenada izletjela ptica da objavi nekome, nečije lažno podne.
M. se munjevito okrenuo i sasuo u drvenu uru kratak rafal.
Ptica je pala prva, pa je iz razletjele drvene kutije počeo padati snijeg skrivenih, skrivanih fotografija. Crno bijeli snijeg.
Gotovo, objavio je R., ptica nas je sjebala, idemo nazad.
Upad u dramaturgiju vremena, rekao bi Onaj koji je otišao. 

* * *

Kad živiš u Crvenom soliteru 50 godina, pola stoljeća dakle, ponešto bi mogao i kazati o povijesti te zgrade. 'Schindlerov lift' je napjev o betonskom vertikalnom grobu, u tišini svoje fiskulture, kažem Lj.
Trohejsko davljenje viškom smrti.
Ili, recimo, pomislio sam, ovako bi to napisao David Albahari, tražeći rješenje svoje rečenice u muzici Bernharda:
Imao sam dug razgovor s glumcem iz predstave 'Što na podu spavaš', kažem, koji me, uz puno ostalog, pitao o sceni iz romana, a koja je i u predstavi, da li je istinita?
Ono famozno - je li tako bilo, znači opet, kaže Lj. Pa naravno. Je li bilo tako?
Dakle, scena u kojoj baka Maja, očeva majka, odlazi na seosko groblje, na kenotaf svojima, u Jasenovcu ubijenim dječacima-sinovima i mužu, mom djedu? Zatim na grobovima, praznim grobovima (kenotafima) - jer su sva trojica živi bačeni u vatru, u logoru - baka jede, priča s njima, pije vino s njima (zalijeva zemlju)...
I pita glumac da li mi je ta scena istinita?
Šta ćeš s tim, šta će ti to saznanje, pitam ga? Ne znam, suludo mi je da jedeš na grobu svoje ubijene i odsutne djece, piješ vino, i zalijevaš zemlju koja glumi grob.
Praznu.
Ne može zemlja biti prazna, pomislio sam. Uostalom, rekoh, nije. Šta nije, pita?
Nije ta scena istinita, ne postoji nikakav kenotaf. Nije tako bilo.

* * *

/"Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku – nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju."/

Rekao sam to prije 10 godina! Kada još vještačka inteligencija nije pojela emotivnu.
(U razgovoru za Kontrapress, s novinarom Dejanom Kožulom,  2013.)

* * *

I da je Božji Sin dizao iz mrtvih, a da si vidio i one koji su spuštali u mrtve.
I ista je ptica iz razvaljenog sata s mukom izašla na let.

Tarkovski je pričao (na jednom od predavanja), da je Čehov, Anton Pavlovič, završavajući svoju priču, odstranjivao, bacao dakle prvu stranicu, odbacujući tako i - motiv, motivaciju.
Radi se o dobro uhodanom moranju, pomislio sam, koje kinesteziji upada u vrijeme.

* * *

Kad se ponovi, sve bude samo farsa. Recimo, snajperisti na entitetskoj crti razdvajanja, nakon više od 30 godina.
Neka šačica ljudi viče nešto.

Ili, jasnije - stjuardesa u avionu s Prigožinom i tatoo Wagnerom zvala se -  Kristina. Pišu to sve novine, kažem Lj.

I pišu jasno - Kristina. Raspopova. 

(zurnal.info)