Iz Crvenog solitera: Titan u Titaniku

Naš suštinski problem je što se ne znamo vratiti s groblja.
(Zvučim kao preparafraziran Cioran.)
Kult mrtvih (ne nužno heroja) će nas zadaviti, na kraju.
Zato toliko uređujemo grobove, toliko jaučemo. "Ostavite mrtve", rekao je On.
Titan u Titaniku.

Zato mi je turističko stradavanje oko Titanika baš to. Usitnjavanje Titana.
Kopanje kroz vodu oko kostiju. Podvodna nekrofiličnost.
Ideš na dno oceanu, platiš da voajerski uživaš što ti nisi potonuo, gledaš tragediju, poprište puno smrti. Uživanje u dogođenoj prošloj katastrofi, koje je zadivljujuće. Njuškaš u grobu, u dubokoj vodi, i sve kiseonika što si ponio, sve je već izdisano.

I, zaglaviš.

U kulturi obožavanja mrtvih - zaustaviš se. Ostaneš.
Od maštarije do moštarije.
Ne znamo se vratiti s groblja. Počeo nas mir, napisao si, kaže Lj.

Čekamo dan kada više neće ni biti potrebe. Vratiti se.

* * *

U ratu je bio baš Zajeban.
Od onoga koji je šamarao pred soliterima za klikere, koji je krao po samoposlugama i dijelio čvoke pred kinom – do Allahovog ratnika, kako se samoprozvao.
Tetovirao je na tabanima obaju nogu Kristovo raspeće – e da bi ga svakim korakom - gazio!
Hvalio se i svima pokazivao tetovaže, i oni što s njim klanjahu, gledali su da mu ne budu iza leđa i da klanjajući ne ugledaju Isusa na njegovim tabanima.

I tako je gazio, dok ne legne, dok hoda gazi križ s Isusom, Bogovim Sinom.
A kad legne, a kad legne...
Isusovi ekseri, cijeli dan koračajući nabijani u taban, počnu boljeti – između malih prstiju i palaca na nogama. Isusovo lice od blata, tjemenom sljepljeno za križ – pojavi se, kad legne, samo kad legne.
Zato ne leži, zato stopala ne smije podići, jer podizanje noge za svaki korak, boli od eksera koji cure van.
Zato ne leži, zato ne leži.

Radi na ulazu u luna park, ratni je vojni invalid. Bez obje noge.

Gluhonijema djevojčica roni s lutkom u bazenu.
Osvećuje joj se što govori i čuje - utapa lutku. Ne zna da pletenice joj na leđima,
Šibaju krila pri okretanju glave, kao kod svih angela.

I baš ona bi Zajebanog da je kćer.

* * *

Za doba ratne operacije "Oluja", 1995., u gradu je vladao potpuni pozadinski kaos. U masi očajnika tražio sam prijatelja H. iz Petrinje.
Njegovu netom pronađenu jedanaestogodišnju kćer S., vukao sam bukvalno za sobom, za ruku. Ništa nismo znali o njezinome ocu, danima već ništa.
Pošli smo ga tražiti u bolnicu, svuda...

Navodno je viđen negdje u nepreglednoj koloni, možda oko Svodne, možda odmah iza Novog, možda i bliže ovamo, kod Brezičana, nitko ne zna više.

U bolnici je tek bilo strašno. Ranjene vojske i civila bilo je posvuda, na parkingu ispred, unutra u holu, čula se medicinska sestra koja je tražila neku ženu s bebom iz Vojnića.

Djevojčici i meni prišao je iznenada i niotkuda dječak u uniformi, s krvavim zavojem oko očiju i glave, razdrljene košulje, očito regrut Vojske Krajine, mumlao je da je slijep - "gdje sam, brate, gdje sam", ponavljao je - "nađi mi mater, molim te brate, Milka se zove, nema ni četrespet, traži me sigurno, ne zna da sam živ..."
Rukama hvata za rukav nekoga iza mene - "odakle si brate, majku tražim, Milku, bilo nas četvorica, brate, svi smo poginuli..."
S. me uvukla u gužvu, nestali smo u gomili ranjenih, zapomažućih ljudi, tražili smo H-a, zvali ga, okretali ranjene ljude...

Nestao je slijepi dječak.

Oca smo pronašli sutradan, kad je njegova jedinica u rasulu stigla do grada.
Slijepi regrut traži crnu majku, djevojčica S. traži sjedoglavog oca.

Ostao sam zauvijek za dječaka slijep, iako je on onaj koji nije vidio.
On je govorio - "brate" a ja sam otišao, nisam mu pomogao, otišao sam.
Ne sjećam se da sam mu ijednu riječ rekao.

I danas, kad god uđem u hol, u bolnicu, jasno ga mogu vidjeti, kako sljepački dodiruje lica bolesnima i umirućima i govori im - "ne boj se brate; odakle si, tako sam i ja izgubio majku slijep, bilo nas četvorica i svi smo poginuli."

Nakon puno godina, srest ću devojčicu S., kćerku mog prijatelja. Sjećanja nam se nisu podudarala.
Sada crnokosa majka, nije se sjećala nikakvoga ranjenog slijepog dječaka koji je tražio mater.
Sjećala se samo oca.

I baš ona Zajebanog jest kćer.

* * *

Na kojem je jeziku predstava "Što na podu spavaš"?
Predstava je dobila čak Sterijinu nagradu za dramatizaciju romana u jezik predstave.

Za dramatizaciju romana? Na kojem jeziku? 

(zurnal.info)