Iz Crvenog solitera: Četiri dejtonske čahure

Iz opisa nišanjenja, koji se uporno ponavlja iz knjige u knjigu: oroz sam samo pomilovao jagodicom, mušicu našio na prsa mete od riječi. Iz mokrog pazuha ravnice, iznenada je izbijala rijeka.

Čak sam vidio kako krklja i izdahnjuje.

* * *

Moj prijatelj Igor V. još kao gimnazijalac koncem prošloga stoljeća 1998. posjetio je u Parizu grob Emila Ciorana i Simone Bue, i po povratku iznenadio me fotografijama: Cioranov grob (tog apologete smrti, anđela svih sprženih), fotografiran iz bar pet kutova. Tek par godina u smrti.
Zauzvrat, poklonio sam Igoru četiri čahure puščanih metaka, pokupljene s balkona na devetom katu Crvenog solitera, nakon što je moj brat ispalio kratak rafal na noć kad je potpisan Dayton.
Cioran iz četiri kuta, i četiri "dejtonske" čahure. Vrlo dug pregled raspadanja.

* * *

Nakon obilaska, Putin (70) i Kim (39) razgovarali su nekoliko sati zajedno sa svojim ministrima, a zatim su istakli zajedničke poglede o svjetskim pitanjima i mogućoj bilateralnoj suradnji. Potom su ručali ruske raviole punjene rakom i jesetru s gljivama i krumpirom.
Da, da, vrlo dug pregled. Iz raspadajućeg opisa nišanjenja. Oko snajperistovo, neistrljano, zasuznuto. Suho.

* * *

Recimo da bih sebe mogao zvati vrtlarom, jezika, dobre rime - ruže, vrtlar pjesmotvorenja i pjesmokomadanja.
Bezvjeran. Kao onaj bez vjere (samo u sebi) i kao onaj bez zvijeri (samo u sebi).
Jer je uvijek ista igra, ista voda, isti kamen, samo se dlijeta, vesla i lopte izmjenjuju.  Nekada je vrt u kazalištu. Nekad sam ja vrt u tekstu.
Dobro štivo, bolje štilo i lopata, pljunuti u dlanove i napadati nebo - eto to je vrtlarenje po zemlji sebe, dok se oko mene toči kipuće mlijeko stvarnosti.

Ne gradi se kuća na pijesku, ne pravi se hram na pijesku...Riječ je kuća na pijesku.
A pijesak mekano iskušavajuće mjesto, prebrojivost koja se pričinjava konačnosti.
Voda dolazi kasno.
Pitanje je tko će uopće biti još ovdje za dvadeset godina. Ostali smo bez nade.
Na zvijezdi koja se ubrzano zagrijava.
Bez svega možemo, svaku laž možemo progutavati, ali vidljivo beznađe, teško je shvatiti i miriti se.
Odlazi se, e da se ne bi vratilo. Ove lastavice, prijatelju i brate - jug zamišljaju nepovratno.
Ostat će nam prazna gnijezda, puno blata i beskrajno mnogo nakupljene pljuvačke.
No, neće biti ptića, utrošili smo nadanja. Počinje bivati svejedno. Vrtlarenje ili vrćenje u krug, ili vrcanje meda.

Zlo je postalo preočigledno. Opipljivo. Praznina nas počinje gušiti.
Kome da se pjeva?
Nema spomenika koji nismo stigli zapišati (čak mi se čini da je zapišavanje naš spomenik, da smo zato i opsjednuti fontanama instaliranim po kružnim tokovima).

Ponovimo, ne možeš probuditi nekoga tko se pravi da spava.
Sve je uzalud. Da se pojavi Hamlet, svi bi gledali kako da ga gurnemo sa zidina Elsinora, kao da je uopće ovdje važno tko je čijeg kralja i kada. Važna je puna scena mrtvih.
Ubojice kraljevi nas uzbuđuju. Samo tvrdimo da volimo komedije. Ostat će samo starci. Nacionalno osviješteni.
"Neće meni Europa odlučivati hoću li klati svoje janjce i gdje. Kolje nam se po kući od prapradjedova."

Sada smo u sjenci Kafkinih tišina i Zamaka u osami. Siromašni seoski učitelj i baštovan.

Emotikoni vibera su jedina emocija koju razumijemo. Tako smo jezik lišili wittgensteinovske nutrine i počeli ga svoditi na podrazumijavanja...
Viber je postao naš razgovor. Više ne govorimo. Prošli smo dug put od nevine Himenice (prariječi, Alefa) do Emotikona (koji zapravo prostituira svako značenje).
Sad mucamo. Muckamo i mljackamo.

Starački domovi okruženi minskim poljima i spomenicima, to će biti Bosna u dva entiteta i distriktom na Savi.

* * *

U ovakva ljeta, vodio je otac brata i mene na kupanje na Sanu, na ušće Gomjenice u Sanu. Bio sam balavac od nekih desetak godina, brat upola mlađi.
Otac je radio drugu smjenu u Centralnoj radionici, odmah pored Crvenog solitera. Išli smo zato rano ujutro, i već oko 8.30 bili na šljunčanoj adi, gotovo baš na ušću.
I tako do nekih 13.30 sati.
Vraćali smo se, otac je odlazio na posao, a mi čekali majku da dođe iz prve smjene iz Ljubije Rudnika, da nas nakon ručka ponovno vodi na kupanje, ovoga puta nedaleko od Crvenog, na tzv. Kićin brod.

A već su se negdje kovale čahure i meci, niz mokar pazuh prijedorske doline već se nakupljala magla i mrak.

* * *

Na pokopu Anđelovog oca. Prekjučer.
Onog Anđela iz romana i predstave Što na podu spavaš.
Vrelo je, rujan se još nije oteo ljetu. A našem ocu bio bi rođendan, pomislim da kažem Boti. Sana odlazi neprekidno.

U opisu nišanjenja, koji se uporno ponavlja iz knjige u knjigu, vidio sam kako mi izdahnjuje djetinjstvo, kako će na moj prvi ispaljeni metak odvaliti se komad mesa neba. Jazz dionice mojih tišina.
Da ih mucam.