Moja kazališna baka, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, igra Isidoru Sekulić u seriji o Andriću. Moja baka, glumica iz Što na podu spavaš, velika Aleksandra Pleskonjić. Pokušam zamisliti lice svoga oca u gledalištu, dok na sceni govori njegova majka Maja. Majci nisam uspio objasniti da na sceni u Zagrebu može vidjeti svoju majku.

Nema ništa važnije od ekrana u koji gleda mladost. Ekrana, bilo televizije, telefona, laptopa, svejedno je. Ekran pohranjuje i povijest i kemiju, sve predmete odjednom. Tko ekranizira stvarnost zanimljivije, može sa nadati da ovladava mladošću.Potpuno povjerujući ekranu, mladi masovno odlaze zagledani u ekran, stari ostaju zgroženi količinom nasilja, primitivizma, opće "paklene pomoranče"...

Čovjek jest prije svega - životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: “Možeš li me izgubiti?” U cijeloj biblijskoj tradiciji, čovjekova se molitva zamjenjuje s njegovim krikom, sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti: “Oče moj, zašto si me ostavio?”

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati. Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život. I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata! Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest - svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest - svako svjetlo je svjetlo....

Reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi? Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?

Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu. Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje.

Meni su slova bježala u druge jezike, pa se vraćala slupana od riječi u koje su upala. Nesanicu možeš i preznojiti, ali je ne pričaj. Nemoj ti meni metafore, reci ti meni izravno, piše mi na fejsu frend/haver - drzni se jednom, napokon, napusti zaklon metafore. Meni su slova dolazila izmijenjena i trebalo je vremena da ih vratim u naš jezik.

U njemačkom Tangerhütteu upravni odbor vrtića glasao je za promjenu imena vrtića "Anna Frank" u neko neodređeno, "inkluzivno" ime. Roditeljima je smetala Anna Frank. Ime djetetovo. Taj, taj se svijet srušio. U Njemačkoj, kažem Lj., zamisli, dječiji vrtić ne smije nositi ime curice koja je otišla u dimu u ime iste te Njemačke 85 godina kasnije.

S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci. Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu. Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.

Iza Crvenog solitera, gdje bila Taibova kućica s vrtom, već nikla zgrada. Kažu mi novi mladi susjedi da imaju i lift. Ne znaju proizvođača, kažu zamišljeni...

Pored Crvenog solitera je kavana "Zadnja šansa", kao daleka kopija one Tašmajdanske, u Beogradu. Iz nje se, od ranoga subotnjeg jutra, ori da će vojska u Obrovac, opet. I Prizren. Sada bez navoda: Što na podu spavaš, ti si metak.

Gerijatrijski dom I. Andrić.Onaj koji je novac Nobela dao bibliotekama Bosne ne bi li ovi ljudi, o ne bi li ovi ljudi...Ivan Andrić, dron za vješanje po Bosni.

Cvijeta, druže, pa zamisli - upoznao sam tipa, radimo zajedno u Sarajevu, iz Mostara, mlad čovjek 2001. godište...Pričao mi o svom gradu. O poginulim stričevima u ratu. U Mostaru završio srednju i fakultet. E, taj dečko, 22 godine života, pazi sad - nikada nije vidio most u Mostaru. Stari most.

Tarkovski je pričao (na jednom od predavanja), da je Čehov, Anton Pavlovič, završavajući svoju priču, odstranjivao, bacao dakle prvu stranicu, odbacujući tako i - motiv, motivaciju. Radi se o dobro uhodanom moranju, pomislio sam, koje kinesteziji upada u vrijeme.

Probao sam, pomislio sam, vidio sam, našao čahure nakon 25 godina od ispaljivanja bogobojažljivih rafalčića. Pune, jarane, zemlje, nevažno kakve zemlje i čije, one na koju su pale. Zrno je posebna priča. Ne zna čahura šta je bilo dalje, nakon udarne igle u svoje meso. Da li je netko zrnom ubijen, ranjen, ili je pucao na nebo ovaj što je obarač vukao za rukav, ne zna više nitko, niti ikoga zanima.

Veli o Bosni jedan fratar iz Andrićeve priče: "Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ni roditi ni zafratriti. Ovdje se gram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom".

Isječak iz bilješki, 1993. i 1997. : "(...) kako recitiram Goranovu JAMU u novosadskom SPENSU, 1993., u uniformi, dok naša 'kulturna četa' čeka zalihe krvne plazme za ljude ranjene na liniji, kao i maskirni materijal za šivati uniforme, ili kako igram Ministra Tozu u VLASTI Branislava Nušića, u režiji Radenka Bilbije, i to u Prizrenu 1997. kad je 'naše malo pozorište' išlo igrati za protjerane dvaput Krajišnike, koji u pola Kosova govore dalmatinskim akcentom".