General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno

Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…

Stalni rat, onaj koji se zbio ujutro, sveprisutan je, kao opća mržnja svakoga spram svakoga. Najsiromašnija točka Europe sebe doživljava kao epicentar svjetskog interesa zbog svoje izuzetnosti, moralne čistote, pravdoljubivosti…

Gdje smo danas, od rata udaljeni jednu četvrtinu stoljeća. Nigdje. Nismo se pomjerili, niti za milimetar. I dalje nešto svaki dan branimo, netko nam otima, pa mi uspješno to branimo...

“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….

Slavko nije samo prodavao knjige, on je neumorno govorio, ubjeđivao, strašno grmio proročki dižući prst, plakao, dovikivao, objašnjavao, kleo se, prijetio, pokazivao pod džemperom netom zakrpanu ranu od nečega, citirao čitave pasaže Osvalda Spenglera, Otta Weiningera…

Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz Noćne straže, nove knjige našeg Darka Cvijetića

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja? “Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

Ponovimo, moja ulica, Crveni soliter, zauvijek više nije imenom Save Kovačevića 15. On više nije heroj, za imati ulicu u komociji palanke, kako veli Nenad Popović. Crveni soliter više nema veze sa Sutjeskom.

Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane

Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.

Imao je 29 godina kad je zaglavio u logoru. Proveo je dva mjeseca bez terapije, zagledan u jednu točku i ne progovarajući niti jedne riječi. Tukli su ga, nije ni pisnuo. Danas živi u Danskoj i tvrdi da u nikakvom logoru nije bio, da je sve izmišljeno

Poznavao sam vodnika koji je cijeli posljednji rat proveo u počasnom vodu – oni pucaju triput u zrak na vojničkim brzim ratnim pokopima. Nije bio ni dana na borbenim linijama. Mrtvi su stizali pojedinačno i u grupama, cijelorovovno ili nasumice, i počasni je vod imao pune puške posla.

Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.

Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!