IZ CRVENOG SOLITERA: Komedija u više činova

Ptičeni kavezi.
Bogalj otkopčava nogu. Rane u rancu.
"Svršeno je. Ali samo na ovoj Gori."

U našoj ulici (u Drohobiču, rekao bi Bruno) ima frizer. Sve nas šiša i brije. I skuplja kosu svakoga iz ulice. Nisam vjerovao da postoje vreće s kosom svih susjeda iz ulice.
Jednosmjerne ulice, boje cimeta. Onda mi je naš brico donio moju vreću. Jutana, puna moje kose, i brade. Kaže mi - kada bi vreću zapalio, čuo bi svoj život kako pucketa.

Šta ćeš učiniti sa samo toliko napisane priče, pita me Lj.? Ništa, slušat ću kako pucketa, kako se spepeljuje.

* * *

U Crvenom soliteru, dječije pletene vunene čarapice suše se na balkonu, na 6. katu.
Pored ženske crnine.
Tako ti vadiš/izvadiš smrt iz svojih pjesama, kaže Lj. Kao mliječni zubi kad se spremaju ispadati i pokvariti osmjeh crnozačešljanog dječaka.
U svakoj izustivosti ima zemlje.

* * *

Na tavanskoj mansardi živjeli su dvoje 79-godišnjaka, žena i muž. Umrli su istoga dana u razmaku nekoliko sati. Našli ih pet dana kasnije i to preko slučajnog telefonskog poziva policiji da je ispred upravo vrata toga stana pronađeno mrtvo novorođenče, starosti nekoliko dana.
Nepoznata mater (a pretpostavka ide od nje) ostavila je neželjenu bebu pred vratima stana ljudi za koje je mislila da će dijete spasiti...
No, mrtvim starcima nitko nije dolazio, niti su mrtvi otvorili vrata bebi ispred.
Pa je i beba umrla, na mansardu je rijetko tko i dolazio, izuzev golubova.

Tu bi "normalan" zapis imao stati.
Ali ne, netko je odlučio da beba bude pokopana u kupljenu davno i pripremljenu betonsku grobnicu preminulih staraca, pod isto prezime supružnika.

Tako su na dan smrti tavanski mrtvi starci postali roditelji, a da to nisu uspjeli ni doznati.

* * *

Učitelj je u Crvenom, jedne davne ratne zime, pričao o majci Borisa Pasternaka koja je bila vrsna pijanistkinja i svoga sina dakako učila da svira.
Kada je procijenila da je Boris dovoljno spreman, poslala ga ja slavnom Aleksandru Skrjabinu, osobnom i kućnom prijatelju.
Skrjabin je, pričao te zime Ivan, vrlo pažljivo slušao mladog Pasternaka koji je odsvirao djelo svoje majke. Potom, Skrjabin je sjeo za klavir i odsvirao potpuno istu kompoziciju, ali za pola tona više!
Nakon što je sam Pasternak rekao da nije uhom osjetio ikakvu razliku, Skrjabin je ovako rekao majci i sinu : vidite, vi bi sasvim sigurno postali izvanredan pijanist i za 20 godina došli bi do točke kada razumijete da nemate apsolutan sluh i da nema dalje... a više nema niti natrag! Zato Vam savjetujem da Vašu kreativnu energiju, koja je više nego očigledna, usmjerite na nešto posve drugo i da klavir nikada više ne dotaknete!"
Tako je i bilo, poentirao je Učitelj.
Književni nobelovac upravo je bio rođen.

* * *

Prije nekoliko tjedana pokopali su najvećeg pjesnika ruskoga jezika u XXI stoljeću. (Lava R.)
Na pješačkom prelazu, na zelenom svjetlu - udario ga je "netko" autom.
Vidite, draga Ana Ahmatova, još je Gumiljov pred streljačkim strojem i bolje prošao.

* * *

"Znaš li ti kakve su sahrane nekad bile, nema više ni naroda, ide samo k'o mora, šta će, i popovi brate smrljaju ono svoje, i grobari začas već čizme o travu čiste, i od lopate, nasmijani, to im treća danas sahrana, više ne znaju ni koga ni kad, samo - ala jes težak ovaj bio ili ovaj ukop popodne mora da je neka bakica, curetak ili dijete bog da te sačuva, koliko je lagano", priča bratova supruga, "pa zadušni ručkovi po restoranima, mi 'vako oko svijeće molimo se pred jelo, a 5 metara od nas dvojica igraju neko klađenje, navijaju, zure u blješteći ekran, sve to u ISTOJ prostoriji...Kladionica radi a mi se molimo za dušu preminule u tišini. Tako.
Malko čorbice, rakijica i hajmo kući", kaže Goran.

* * *

Kao jebena trepavica. Čuvajući oko, u nedoba zapne za okular i izazove snajperski promašaj, dvaput nišanjenog starca.

Moj je život čehovljevski odlučen za kasabu. Svatko izabere sam svoje uništavatelje.
Metkoviti su, rekao je moj siromašni učitelj.

Dakle, komedija u više činova.
I na više Gora.

(zurnal.info)