Iz Crvenog solitera (audio): Zauvijek nenađeni

Prosjenio se. Dobio sjenku.
Tako mi mladi pjesnik piše, u Crveni soliter, pa mi objašnjava moj stih. Prosjeniti se može biti i izgubio se u svojoj sjenci.
Ili proliti se u senku neke velike krošnje

Bernhard piše o Anteleju, u Portugalu, gdje ne pokapaju pse. Leže tako na otvorenom uz ceste, raspadaju se ukočenih nogu uperenih u nebo, suše se na suncu.
Seljaci ih ponekad bacaju pod narančina stabla za veći urod, pa procviljuju i škripe utapajući se u sok i ostavljeni u prašini.
Sad zamisli one bijele kneževske hrtove sa po dvije pjege na butnim krznima...
Taj ponosni kas, kao u plemenitih konja.
U prolivenom vinu krije se davna presutost čokota u vinograd.
Mladi pjesnik mi piše. Stavlja potom zarez.

* * *

PISMO, GLAVA

Napisao on materi ujutro pismo iz rova.
Ako poginem, veli mi pred napad, molim te daj joj, neka napokon sve zna.

Ali, ne pogine. Vrati se i podere pismo, zapali ga vatrom upaljača i smije se, smijemo se.
Predvečer ga snajper, u čelo.
A ja nisam otvorio pismo i ne znam niti riječi, niti šta je to pisao.

I tako, danas mu sreo mater, starica dahtava i spora.
Ulicu od Crvenog solitera.

"Kome stalno, sine, nosaš te knjige, kao kakav poštar", veli mi.

* * *

Poezija nastaje od iščeznuća, iščezavanja i nenađenosti. Milost poetskoga viđenja svijeta jest milost koja nije nažalost svakomu data, kao ni milost sviranja klavira ili užitka u zidanju nekog Mozartovog divertimenta. Vjerujem u postojanje vatre koja se izborila da spali Kafkin rukopis, mimo volje Maxa Broda, koja ga iznova spaljuje svakoga novog trena.
Tako da je pisaoni proces, zapravo, raspirivanje vatre.
Rukopisi ne gore, zato se njime i raspiruje pepeo.

Ali pjevanje, moje pjevanje, i nije drugo do niz ogrebotina nanešenih jezikom po sopstvenom sumraku, pišem opet mladom pjesniku.
I on stalno nosi neke knjige.
Šuti, prosjenio se. Pisar. Pisaonik.

* * *

Stil je kršenje kućnoga mira unutar pjesme, narušavanje sigurnosti u riječima.
Raspad stečenog jezika sam po sebi je stil, buka urušavanja višesmjernosti smisla riječi. Odgovor na srušeno tek čeka velike pjesnike na našem malom jeziku/jezicima, ako ih uopće bude.
Dragi baletani, razumijete li, neće imati tko da govori i piše "naš jezik". Starci šute, pokoljenja govore engleski.
Trebat će ukloniti krv, spaliti odjeću, ukloniti tragove, prenijeti dragocjenosti, pa da se tek onda pojavi pjesnik, na jeziku iz kojega su uklonjene kenotafne brazgotine.
Do njegovoga dolaska, do pojave takvoga glasa, valja nam krčiti mu put sanitarnim radovima na spaljenim značenjima, napraviti prostor za Heideggerovo „nadolazeće u jeziku“.
Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu.

Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces.
Pjesma se objavljuje poput krošnje. U kozmosu Nešto se ponizilo do karnalnosti, umanjilo se do tjelesne objave e da bi iznijelo svoju istinu i prihvatilo svoju smrtnost. Pedeset godina pišem, i to samo na našem malom jeziku/jezicima, po nekoliko sati dnevno.

Prije nego ga iznesu iz sinagoge, jedan se sveštenik nagne nad umrlog i kaže mu – znaj da si mrtav. Odličan običaj, rekao je Novski, piše Danilo K. u "Grobnici".

* * *

Poredani u bivšoj streljani, pod žaruljama, razmijenjeni poginuli momci iz III čete leže otvorenih utroba, bezdrobni, zjapeći, kao da se došaptavaju otvorenim stomacima. 

Odstranjenih testisa, na onkologiji, puno proljeća kasnije, major zadužen za tu dogovorenu razmjenu, priča oboljelim tridesetgodišnjacima – "po jedan je nedostajao sa svake strane, i dogovorimo s njihovim oficirima, da dva prazna lijesa pošaljemo kao heroje među svojima sumrtvima.
Beskosna dva sanduka, iznad kojih su počasno pucale dvije vojske.

A njih dvojica - ostali u toj šumi, zauvijek nenađeni; imaju i po ulicu, svaki u svojem entitetu.
Ulice im iskoračavaju u ugaženosti.
Prosjenjenost.

* * *

Vadeći dokumenta za izvjestan posao, dobio sam na uvid svoj "ratni staž". Službenik Odsjeka kroz smijeh kaže: "Imaš straže za više godina Haaga, i imaš rata, brate, dobrano već za penzije".

Raspirivanje pepela. Odličan običaj.
Jugo puše. 

(zurnal.info)