Iz Crvenog solitera: U zoru si ranjen

Slušaj šta pišu, prepričavam naglas Lj. :
izvjesni vojni analitičar, pukovnik jedne europske vojske, kaže u  razgovoru za njemačke novine -

Pitanje :
Relativno nov fenomen su takozvani "FPV ili First person view" dronovi, opremljeni i termalnim kamerama i koji pilotima omogućavaju da u stvarnom vremenu, putem VR naočala, vide ono što vidi njihov dron. Kako ovi sustavi mijenjaju rat?

Pukovnik :
Istovremena upotreba tisuća dronova stvara stakleno bojno polje. Svi znaju što ovi drugi rade. Sada se pokušava ovo stakleno ratište zamračiti, kako bi se omogućilo kretanje vojske. Za to se mora savladati elektromagnetsko polje.

Pitanje:
Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš.
Što to konkretno znači za vojnike u rovovima?

Pukovnik:
To je pakao. Doživljavamo potjeru za pojedincima. Tijekom Prvog svjetskog rata, još uvijek ste mogli pobjeći u rovove, ako niste bili pod izravnom vatrom iz mitraljeza. Ali na staklenom bojnom polju, sada pomoću drona možemo - s udaljenosti od dva metra, gledati kako ljudi umiru.
S relativno jeftinim malim dronom, možete napasti i ubiti ljude, ali i uništiti tešku vojnu tehniku kao što su borbeni tenkovi. Možete letjeti u skloništa i zgrade.
Dronovi imaju i izravan utjecaj na zbrinjavanje ranjenika. Tu smo praktički stigli (vratili se) u 19. stoljeće, gotovo kao u Napoleonovo doba, gdje su životi spašavani amputacijama.
Nismo više unutar „zlatnog sata" – poslije sat vremena si u bolnici, kod specijaliste. 

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati.
Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život.
I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata!
Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Ako si ranjen ujutro, u bilo kojem Verdenu ikad, bilo kojoj Salamini, ako si zorom pao kod Vakufa, i na podu hropćeš alef u zadnji izdisaj.
Samo da si ujutro ranjen...

* * *

A mene još čude satelitske antene na austrougarskim ruševinama u nekoj Ljubiji Rudnik, 2024.?
Gdje ispred stare, razvaljene bolnice, pred svoj 56. rođendan, u šal prebačen preko lica, pokošen, nezaustavljivo jecam.

* * *

Suh, mlad anđeo.
Došao po krunu, pa još se i stidi.
Mrazom ustaložena polja dahću do šume:
a on se stidi?!
Samo jedan je mogao biti spašen, od dvoje blizanaca, koje je ugledao kirurg, otvorivši A. mladu utrobu. Odlučio se za bližeg srcu.
E taj, u Bosni poginuo, kao dječak.

A on za svoju krunu da se stidi.

* * *

Kako misliš, puno mrtvih u Crvenom, kaže mi Lj.
Nećeš se ti nikad izvući izvan tog lifta u Crvenom, dodaje, sad su u tog liftubojicu - stavili i kameru!
Ne možeš se više naglas pomoliti do prizemlja.

Pa vidi, kažem joj, lakše je pamtiti nego u nekom selu - od 1975. do evo 2024. skoro za 50 godina, k'o termalnom kamerom i iz blizine lica:

Zgonjanini s 12. kata, recimo, pa u ratu poginuli Rambo Mršić i njegov stari, oboje Vukića, samoubijena Berka, pa profesori Crnčevići, Faruk Henić i njegova žena, potom Vujčići - Vlado, pa otac i mati, pa Zecovi na devetom i Frgo, Milosava i muž s desetog, Pašalijin davno poginuli otac, Snježa Serdar i čika Mile, Adem Ćordić ubijen u fotelji u stanu na devetom, pa nastavnica Mileva Medarević, Pandže - Anđelko i Apolonija, Boro Đuđić, Rivićev stari Pero, pa Gale i njegov stari Dule, pa oboje Gomiršeka, oboje Džolića, oboje Damjanovića, oboje Sredića, oboje Handanagića, oboje Zloh, oboje Savanovića, oboje Mujagića sa sinom ubijenim u logoru profesorom kemije, i Enver Trepić, oboje Tramošljanina kojima je sin poginuo u ratu, oboje Kondića, oboje Oraščanina, oboje Šikmana, oboje Trepanca, nastavnik Caki, oboje Bajramovića i sin njihov, demperista ubijen u rudniku, oboje Baškota, Zikinov stari ...