Iz crvenog solitera (audio): Obećanje majkama

Špugi se u jedan četvrtak ubio kalašnjikovim. Ima tome već pet, šest godina. Pustio je Rigoleto, stan je grmio, ugurao je orla u cijev i kalaš mu rasperjao glavu.
Inače, Špugi bio odlikaš.
Inače, Špugi bio veteran dva rata.
Inače, Špugi bio snajperist.
Još u utorak, u baru mi je pijan pričao kako sanja majke onih koje je skinuo. I kako im zbog sinova obećava - da će sve one redom umrijeti u snu.

Pisao si o njemu, kaže Lj. Ma jesam, kažem, samo sam mislio...nedovoljne su te rečenice. 

* * *

Sinoć, kao ljeti, i zrikavci uz Sanu.
I kapljanje vode, koje se ubrzava kako se Berek odvaja od Sane i kreće u kružni tok oko Starog grada.
Šet je isto Kainov brat. A Kain je poljodjelac, Izak je bunardžija. Onaj koji se smije.
Pijesak na sredini buduće Gradske plaže i odlično se vidi iz restorana Le Pont. Plaža je još pod vodom. Već trideset godina.
Manje je više, mantram na terasi.
Što manje vode, više će biti pijeska. Pustinja samu sebe namiriše.

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična.
Manje zvuka jest - svaki zvuk je zvuk.
Manje svjetla jest - svako svjetlo je svjetlo....
To spaljeno selo gdje su se ljudi vratili jest pustinja. Na njoj tepih bjeline, veličine spaljene kuće.
Svi se lažu da pijesak može biti voda. I pijesak laže. Sve dok ne dođe voda.

* * *

Vidite li to lijepo, čvrsto nebo (obraća se Wojtzek Kapetanu), dođe čovjeku da zabije raklju u njega i da se o nju objesi...
/Wojtzek, Buchner/

Vrhunac čudovišnog i neljudskog svijeta za Tolerovog Hinkemanna jest upravo scena u kojoj njegova punica osljepljuje češljugara, da bi ljepše pjevao.
Nebo ostane bez trepavica.

* * *

Pijesak može biti grobno leden.
Pijesak može biti i terarijski vruć.
Karahasan piše u Knjizi vrtova o pustinji kod kršćana i vrtovima u islamu. Npr. muslimansko mezarje je vrt. Ili, kršćanstvo počinje na rubu pustinje.
I svi u nju odlaze na iskušavanje.

Iskušavanja su sva pustinjska. Pustinja u islamu, kaže Dževad Karahasan, jeste mirna diskretna prisutnost, objektivnost sama.
Nema u kršćanstvu, a nema ni u islamu iskušavanja snijegom.

Kušnje pahuljama. Stradanje pahuljama nekog Isusa ili Svetog Ivana od Križa, koji leđima liježe na mlad snijeg, da bi ostavio kratkotrajan i leden trag.

Manje je više, mrmljam, ulazim u auto.
Vozim iza autobusa. Dječak i djevojčica mi mašu iza dva stakla.

Sveti Prokopije je zaštitnik bunardžija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i mladenaca, male djece...Kaže se da je Prokopijevdan težak svetac - toga su dana kamen i drvo prokopni, i bunardžije i rudari ne rade.
U selima se ne dotiče ašov niti lopata, i ništa se u zemlju ne bode, žene i djeca se ne kupaju.
Mrtvi se ne sahranjuju.
Rublje se ne pere.
Samo se svadbe priređuju. I pjeva se, na njima.

KORUBE, kaže se za drvena kolica za spuštanje bunardžija.
Spustiš se, pa izvadiš pijesak između nožnih prstiju.

* * *

"Najviši zadatak umjetnosti koji se doista može nazvati ozbiljnim - jest da oko izbavi od pogleda u grozu noći" (F. Nietzche)

Ovo meso mene
Koje spašavam već godinama:
Napušteni šinjelići regentskih sinova koje
Pred lov angeo opegla

I nož izguljen
Vratnom jabučicom u cvatu
Sve namjere dlanova
Između eksera i sisa

Na zvonomet u meni
U plućnoj maramici
Štrikanoj sve crnjim venama
Orasi se kucnu koje si ostavila.