Iz Crvenog solitera: Let papirnih aviona

Zašto bih pisao o starosti, pitam sebe pa Lj., pa tek sam (pa tužan izraz na licu) ušao u 57. godinu života?
Zato baš, jer resurs vremena, nenadoknadiv i skup - brzopotrošiv je, i gadna mi je pomisao da za 13 godina imat ću 70.

Da, pa još i kakvih 13 godina? Uplašenih, kod liječnika, s torbom lijekova i nesanicama, ili sve jačim bolovima i mrzovoljom...?
Mi 55+ (kako nas se voli kvalificirati), nosimo sa sobom sve deblji imenik mrtvih već i muževa i žena, čak i djece, roditelja, ljubavnika, braće i sestara, zubara i automehaničara, drugara s posla, susjeda s ljetovanja, školskih drugara i poslovnih suradnika, koje smo nekad dobro poznavali i gledali ih kao mirni krajolik naših dana.
Nije čudo što sam dobrano već poguren.
Za mene je čudo što me veći teret odlazaka nije sahranio, i što čak i bol zbog nepodnošljivih gubitaka zapravo ustukne pred nečim daljim, ali još uporno sjajnim. 

Mrtvi su otišli, ali se pokreti i pogledi, boja glasa, pa čak i odjeća – ona plavkasta marama, recimo – nenadano pojavljuju, praćeni blagim dodirima ili razdražljivošću.
Kako kad.
Slike se zbijaju, zrcalo vremena se zaoštrava i sve nas je manje u sobi. Tako jeste istina i da različito starimo... Netko je mladolik i brz i sa 70, ali netko je također i smrvljen životom sa 40 godina, veli se.

Crveni soliter, ove godine, napunit će 50 godina.
Mjesto rođenja mu je ukinuto, kao i prebivalište. Koštalo je to stotinama papira.
Jer, iz nekog sasvim ideološkog razloga, pred njegov rođendan - ukinuli su ime ulice u kojoj je Crveni soliter...
Više nije Save Kovačevića 15.

A nije se ni pomjerio. Usamljenik. Minut.

* * *

Zaboravio sam – možda je to milost – velike dijelove onoga što se događalo za doba rata, ali to mi se stalno vraća, kroz mirise, zvukove, pa čak i vjetar.
Sve nakon rata jest kao dodatak. Dodatno vrijeme. Nenadano.
Nismo na njega ni računali.
Prerastao sam svoje ambicije. To se također dogodilo davno. A nisam se izgleda ni pomjerio.
Sve više dugo mogu šutjeti. Mogu uživati u pouzdanom tijeku rutine, naklonosti tihoj muzici...
Spokojstvo ponavljane priče. Da to nazovemo tako, zvuči dobro...?
Tvoj konjak, tvoja olovka, tvoja šutnja u kojoj je misao mirna - zna da više ne postoji potreba da ikome bude izgovorena.
Nekada sam imao pune džepove pjesama, kao da ću upravo večeras u Prijedoru sresti Brunu iz Drohobiča ili Waltera iz Berlina, i to kod Zike ili kod šanka "Ars Medie".
Pa ću im pokazati pjesme i pričati s njima.
Ali, dakako, nikada ih nisam sreo. Bili su mi nevidljivi. 

Sad sam ja nevidljiv. Uskoro posve nedostojan i star da me se i sasluša.
Ti si imao svoje vrijeme, gotovo je, prijatelju; sad je red na nas, šta hoćeš?
Sve me pomalo podsjeća na pravljenje papirnih aviona, bacanje s 12. kata, tj. s terase, i gledanje kako hvataju zračnu struju.
Samo, sad su puno brži pri padu, otežali od mokrijeg novinskog papira, sa svježijim i još strašnijim vijestima.

Tito od kartona (svatko pravi svoga snješka, svatko od svoga okreće glavu kad okurati), pred zadnji let.
Iz Taibove bašte izrasla zgrada. A ja se smješkam. Eh, kako nas je malo, nas što znamo da se tu nekad kralo jabuke.

Kratke rečenice su u starosti. Misli u starenju su sve kraće rečenice. Sve lakša pitanja, veća potreba za kratkim odgovorima, kratkim tekstovima, romanima, uopće knjigama...uopće ljudima.

* * *

A samo se pomjerio onaj koji je pitanja postavljao.
Vidiš li sad - ovdje se djeca rađaju s opasačima namjesto pupkovine.
Trojanski se konj iznutra jaše, u mraku.

* * *

W. Szymborska veli da postoje ljudi koji "više vole četvrtak od beskraja". Koji su, recimo, toliko ovdje i sada, da ne znaju pogledati u nebo van meteoloroških razloga. Ali, nebo je također ravnodušno spram njih. Nebo ne zna da je četvrtak. 

(zurnal.info)