Iz Crvenog solitera: Netko je polja otrovao

"Ostali".
Koji govorimo "ostalinskim" jezikom. Koji nismo ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati. Koji smo bilo što drugo. Koji nemamo jezik, pleme. Ni krv. Ni limfu. Kost. Koji smo osuđeni na orvelovsko "ne-postojanje".
Laurie Anderson je na jednom koncertu svirala violinu stojeći na kocki leda, sve dok se pozornica ispod nje nije posve istopila.

* * *

Vata.
Koju starci guraju u uši, pred ulazak u termalni bazen ili pred spavanje. Ili vata koji artiljerci, topnici, stavljaju u uši, da im od detonacija ne puknu bubnjići. Vata na ranama, vata u rancu. Vata u marionetskim lutkama. A sjećam se da sam jednom pijan recitirao Rimbauda češkim unproforcima, vadio vatu iz fišeklije i govorio im da su to moji meci. 

* * *

Nepismenost.
Jasna i vrlo znakovita reakcija na nevjerojatnu akumulaciju laži koja tako snažno obilježava modernu kulturu i svakodnevni život. Izvjesna sociologinja Vicki Abt, provela je 1994. godine istraživanje u kojem je, nakon odgledanih 1000 sati Oprah Showa i sličnih emisija, zaključila da je devedeset posto gostiju nepismeno!
Da, izgubili smo kontakt s našim bezvremenim bićem.
Da, kocka leda se istopila. Nobelom nagrađena Olga Tokarczuk, u prijevodu Milice Markić:

“Najveća bolest našeg vremena postala je bukvalnost – tendencija ka doslovnosti koja ograničava mišljenje. Prvi njen simptom je nedostatak sposobnosti da se razume metafora i pauperizacija humora”.

* * *

Orwel.
"Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Majakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže - mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna".

* * *

Bolnica.
Zdravstvena ustanova „Dr Mladen Stojanović“ u Prijedoru, svojim izgledom i oronulim stanjem ulijeva čisti strah.
Uvjeti nedostojni pacijenata, prljavi prozori, oskudna hrana, vlaga, krov koji prokišnjava, nefunkcionalni prozori, bolesničke sobe bez klime, bez zaštite od sunca, vjetra i kiše, hrana nedostojna čovjeka, toaletne prostorije u koje nije moguće ući bez užasnutosti...
Od 1985. godine kada je bolnica izgrađena, ništa vrijedno pomena nije rekonstruirano niti uloženo. Ili da, jeste - rekonstruirana je dodatna zgrada nekadašnje kirurgije koja je sada odjel psihijatrije i, o dakako, izrađena potpuno nova - mrtvačnica.

U gradu u kojem je na svakoj zelenoj površini niknula zgrada, u kojem je svakoj trokatnici dodat još jedan kat, u kojem vjerski objekti niču na sve strane, bolnica je na nivou austrougarske konjušarnice...
Bolnica nam liči na Ljubiju Rudnik, kažem Lj. Davno napisah, još 2013. godine - "groblja mirišu cvijećem, bolnice smrde", i to nije nikakva metafora.

Nama stvarno groblja mirišu, a bolnice smrde dok brbljamo o nacionalnom blagostanju i nacionalnoj umjetnosti, ugroženoj nacinalnosti svuda i uvijek.
Ovakva bolnica je - umiralište. A smrt, deco, uči čika Duško Radović, nema naciju, smrtnici nakon što eto budu neke nacije - postanu leševi.

* * *

Konopac.
Već Toma Akvinski opominje da je ACEDIJA (ili AKEDIJA) iskonski grijeh, da je obeshrabrenost, da je golema tuga srca ravnodušje i duhovna tromost.
A-kebotaj, to znači – pokazati nemar; otuda acedija.
U pretkršćanskome svijetu ta riječ kod Homera znači neoprostivi nemar, kao kada se mrtvi ostave nepokopani.
E. Cioran daje acediji ponovni sjaj, pominjući je kao jedno od Isusovih iskušavanja u pustinji, ali i kao vrlo teško iskušavanje svakoga monaha – iskušavanje acedijom ili kušnja dosadom.
Podnevni to je demon obeshrabrenosti, umora, goleme tuge sitosti, demon monaškog podnevnoga sunca.
Žalost je to kada rad prestane, žalost sitih lavova, dosada svijeta.
Inkvizitori su monahe podlegle acediji kažnjavali tako da prave užad, da uposleni budu.

Znastvenici sa sveučilišta u Arizoni, tvrde pak da zijevanjem zapravo – hladimo mozak. Da je zijevanje, dakle, termo-regulacijska radnja! Tako da zijevanje monaha ne mora biti znakom acedije – dosade, obeshrabrenosti, tuge svijeta ili malodušja, već izgleda da je samo prevruć mozak, od viška molitve ili viška osame.
Otuda manjak užadi, za odvući ledene mozgove.

* * *

Vata s Orwelom.
Gdje postoji duboki deficit budućnosti, gdje projekcija nade se davi sama u sebi, prošlost biva jedan i jedini resurs.
I iz nje se vade brižljivo sačuvane mitološke slike, iz vatiranih kutija, da farma ima ukrašene zidove.

* * *

Jaganjci.
U selu M., kod Vršca, dječak star 13 godina sjekirom je ubio 12 jaganjaca!
Prema saznanjima medija, dječakovu porodicu, koju prati set užasnih tragedija, domaćin i pastir P.T. je primio da živi u njegovoj staroj kući.

Vata u fišeklijama zasjekirala se.

* * *

Ptice. Srne. Farma Orwelova.
Na oranicama vojvođanskog sela Nakova, pronađeno je više od 800 mrtvih ptica. Proteklog vikenda, na 15-ak kilometara od tih oranica, također u blizini Kikinde - na dve lokacije, pronađeno je i 19 mrtvih srna...
Netko je polja otrovao.

S pozornicom i nebo se otopilo.