Iz Crvenog solitera: Svaki nosi nečije zaboravljeno

Losos pliva uzvodno da bi došao kući. Ili, onaj angeo, koji pamti samo ono što je zaboravljeno. I da bi on pamtio, mora postojati - onaj koji je upravo zaboravio. Onaj koji je zaboravio, mora poznavati svojeg angela i biti dobar s njim. Da bi se mogao sjetiti. Ikada ičega. Jer, sve biva zaboravljeno, kao što piše o Iblisu, angelu, u Svetim knjigama.

Od zaboravljenog i jesu sva mnoštva angela. Svaki nosi nečije zaboravljeno. Oni se sjajno razumiju, štoviše - moje zaboravljeno s drugim zaboravljenim ostaje aktivno.

Zaboravljenosti se čuvaju, ujedinjuju u opću zaboravljenost, u veliku maglu u kojoj škripi kotač osovine Zemlje. Zaborav se stalno dopunjava, od maminog zaboravljanja mesa u frižideru, do ratova s milijunima mrtvih.

"Srce, Lastočka, nije nokat, ono boli. Jasno ko dan da je bolje bez srca, ali kako ćeš ga baciti? Kad bi čovjek bacio sve što ga boli, ostao bi iznutra prazan kao mahuna. Živ bi se osušio. Jesi li ti, Lastočka, vidjela mahune? Nisi vidjela. Koliko toga ti nisi vidjela! Ni dijete, ni odrasla, patuljčica. To si ti, Lastočka - patuljčica. Plačeš, uvijek plačeš, Zahar sve to vidi. Da je to u mojoj moći, podragao bih ti dušu iznutra. Stavio bih ti u grudi moje srce, ono se smirilo, i možda bi ti bilo lakše. Oprosti, Lastočka, i puknut će stijena. Znaš li ti što se dogodi čovjeku koji ne oprašta? Ni to ne znaš. Velika mračina uđe u čovjeka koji ne oprašta i pokrije sve što nađe živo. I gotovo. Ni sunca ni mjeseca ne vidi više čovjek koji ne oprašta. Ne zna on više za radost. A mahune su, Lastočka, dobre. Zaboravljali smo i na smrt kad bismo našli pokoju i uzeli ih sa sobom u rovove."
(Tatiana Tibuleac, VRT OD STAKLA)

* * *

Tri slike: Brat ubio brata na Badnje jutro, istom sjekirom kojom su usjekli granu badnjaka, i počeo plakati.

Seka je krišom trovala tatu. S mamom.

Dva grobara u civilu, uvečer pijani u kavani "Mrtve duše", pjevaju o mladosti.
Bosna je zadementirana.

* * *

Pauza se pokušava osloviti na noge, čak i među tišinama. Šuti, čeka, zamrazuje po rubovima.

Jedan dan u životu Aleksandra Solženjicina. Staljin koji se ne krsti krišom i ne čita poeziju, rekao je Andrej.
Pucanj je bio jasno čujan. Puška se trznula uz lagani udar u unutarnjost ramena.
Ostalo je perje, perje... snajperje.

* * *

Misliš da je nekom, poljskom recimo, čitatelju Schindlerovog lifta, doista važno da li je Čedo Lažov postojao ili Caka Poštar, i svi ti ljudi koji su protutnjali s jednom zemljom, Švraka, Riva, Gale, Seka, Danči...?

Onaj koji će pucati. Onaj koji će spasiti.
On postoji i meni i čitatelju.
I sebi postoji. Ješua Ha-Nocri pod malinom.

* * *

Još se oporavljam od nevjerojatne predstave "(Pra)Faust" J. F. Goethea, u režiji Borisa Liješevića, u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, s fascinantnima Svetozarom Cvetkovićem, Ozrenom Grabarićem, Mirjanom Karanović, Draženom Sićom, Ivom Ilinčić... koju smo Lj. i ja gledali druge večeri festivala Dani Jurislava Korenića u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, u prosincu 2023.
Briljantne partiture Cvetkovića i Grabarića, zadivljujuća Greta Ive Ilinčić, zapravo drhtavo duboki Liješević, koji zna da na sceni ima dvojicu potpuno genijalnih glumaca srpsko hrvatskog tandema Cvetković (Behemot) Maček.
Četiri su majstora - Goethe, Grabarić, Cvetković, i onaj koji vidi.
Cvet u grabi, Cvetković/Grabariće, jest Goethe, koji razbija punu dvoranu Pozorišta Mladih u Sarajevu.
Sat klasičnog scenskog govora.
Teško je reći tko je maestralniji, možda i nemoguće, ali prije nevažno, Liješević čita Goethea začudno jasno, jer su majstori omogućili da jezik Goethea razbije jezičku misaonost gledatelja koji govor u stihu nisu čuli po 40 godina!
Dakle, svečanost govora, u kojoj Ozren Grabarić (i sam profesor scenskog govora u Zagrebu), odigrava Mefista opčinjavajuće demonski. Mislio sam da nakon Zijaha Sokolovića, teško mogu vidjeti ravnog majstora.
Ali avaj, rekao bi učitelj, gospodine Cvijetiću, pa taj Goethe - pitanje je da li bi danas uopće htio da ga se prevodi na naše jezike...

"Šta se mene tiče Faust,
koji se u orgiji čarobnoj
s Mefistom tocilja niz nebeske parkete!
Ja znam –
svaki ekser u čizmi mojoj
strašniji je od mašte Geteove!"

Majakovski
(prev. Bora Ćosić, izvor Mira Cle)

Ali da, losos pliva uzvodno da bi došao kući.

(zurnal.info)