I tko bi zatrpavao tolike grobove? Nema svatko čast posjedovanja groba. Čast groba. Hoće li, i može li, uskrsnuti onaj bez groba?

Živim u srpskom dijelu BiH, kažem joj. Onome entitetu koji me apsolutno "otkazuje", nema me, entitetu koji moje romane ignorira, pa ih i ne gleda prenesene u teatar. Da bih igrao predstavu, moram u "drugi" entitet

I kako je Ivan O. samo nestao. Kao da je izašao iz rečenice. Išetao van. Kao sumanut stih, davno kriknut.

Istinsko čitanje mora ostavljati prostor slobode tekstu. Čitanje ne smije davati identitete i učitavanja naših značenja. Tekst i čitanje se moraju poštovati, jer taj je susret čudo. Veliko čudo pahulje, etiketa na mirotvoritelju. Čudo izdaje.

"Zidovi mogu biti podignuti između dviju polovica nekoga grada, ali i između riječi i humanoga konteksta." Tako završava uvod, koji George Steiner (na kojega me u ovom kontekstu uputila izvrsna dr. Marija Ott Franolić) piše za sopstvenu zbirku eseja "Jezik i šutnja", 1967. godine. "Akrobatika zaborava", "njemački precizan do mučnine", to su sintagme kojima barata Steiner uviđajući dehumanizirajuću moć nacističkog poimanja jezika. Kad jezik se pojednostavi da bi došao do uma ogromne većine.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja. Sva je zemlja melpomenilište Talije.

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća. Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

U bolničkoj sobi šibao bi monologe, pa se derao o tome kako bi dramaturški razriješio neku scenu u tkoznakojoj predstavi, kakve kostime trebaju nositi, koje scenografije imaju male replike u radionici teatra. Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“, koje je maskirao tiradama i monolozima.

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor s Crvenog solitera na zamagljen grad, na ovu tužnu zemlju, pocrnjele male prilike koje se, sve rijeđe vuku cestom...

Što nije dospio NATO, pa i sami njemački nacisti koji su ga i napravili, izglasao je srpski parlament. Svaki građanin Srbije platit će iznad 5 eura uklanjanje (izmještanje) Starog savskog mosta na neku suhu lokaciju, i pravljenje novog. Jasno, minirat će ga, pita Lj. Neće, velim joj, plan je da ga demontiraju i smjeste negdje na suho.

Gomile šivaćih mašina dok popravljaju uniforme zvuče poput metaka, ledeni mraz zimskog jutra kao mrtvački pokrov visi za one umrle od hladnoće, dok razoreni krajolici od blata, krvi i kostiju zatvaraju vojnike u njihovim rovovima. Tako Berger vidi ratnu dramu temeljenu na romanu Ericha Marije Remarquea, bestseleru koji pripovijeda priču o tragediji rata, te ekstremnim iskustvima njemačkih vojnika za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Ne treba reći da je roman gorio među prvima na lomači knjiga u Kristalnoj noći. Zašto?

U beznađu oceanskom interneta, netko citira nekog. Puno je magle, nekog neopisivog antiudisaja. Kao kad bi zadržavanje zraka u plućima prevazilazilo minut, i postajalo polusatno. Ne može.

Postali smo besramno otvoreno podli. Demoni mitova i tlapnji u mraku dolaze na naplatu. Cijena tridesetgodišnjeg valjanja u blatu iluzija.

Budi taj koji je čuo danas doziv ćuka. Bit će da će tek od tebe taj ćuk propostojati. Siromašan budi, seoski učitelj. Sa šah tablom u ruksaku. Ti si riječ, nitko te ne zna, ni izgovoriti, niti što značiš. Održi svoju liturgiju, usprkos svemu. Budi nada oluji, tračak svjetla beznadnom. I neka je mir s Tobom, brate moj, drži mi nebo.

"Duda, Duda, Duda, zakaj me ne zoveš, Duda, Duda Duda, si zabila moj broj?" Prosvjetljenje skrivanja? Dubravku sretnem, pa se i gledamo oboje zbunjeni. Svatko u svojoj izmaštanoj verziji svijeta. Nikada nismo progovorili.

Biološki ćemo se samoistrijebiti. Selekcijom brzog odlaženja mladih i ostankom samo već ostarjelih ljudi. Pojeli su nas mitovi, samoproglašena izuzetnost, vjera, duboka vjera u prošlost koja nam se sumanuto po pozivu ponavlja...

Zabava je kultura. Kultura sada služi "sada". Uopće joj nije važna pamtljivost jer budućnosti nema, tehnologija je obezvrijedila svako znanje, i sve služi samo danas. Živimo doba nove desnice koja zna i da je pamćenje sektivno i podložno brutalitetu nevažnosti, i upitnosti koja je u stanju relavitizirati apsolutno sve.

"(...) moja generacija srećom nije morala služiti nacionalističkim ideologijama, idola u čije ime je u ratovima žrtvovan velik broj ljudi. Ljubimo našu zemlju, ali i volimo i tuđe zemlje uvjereni da “je za kršćanina svaka zemlja strana zemlja, a svaka tuđa zemlja domovina”, kako kaže Poslanica Diognetu

Na noć kad je nagazio na minu, pozorišni naš majstor svjetla Paja, čuo je da su mu ubili brata i njegovog sina, u selu pored grada. Možda je znao gdje je nagazna mina? "Nije ni strašno ni veličanstveno ".