Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je.

Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici.

Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo - da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti.

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno..."

Svijet kako ga vidi Vuk Rodić, davno je dovršena priča, bez puno nade. U njemu se još samo može šutjeti, čuti možda sebe, pridavljenog među rebrima kako cvili

Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli?

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.

Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo. Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio. Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan. On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete...

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati?

Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća. Meni se čini da neće više govoriti.

Teatar je sveta umjetnost. Pripada glumcima, igri, pjeni i smrti. Artaud je govorio – nemoj uzimati krpe i varati da su planine, uzmi planine i igraj se kao da su krpe.

General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno

Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…

Stalni rat, onaj koji se zbio ujutro, sveprisutan je, kao opća mržnja svakoga spram svakoga. Najsiromašnija točka Europe sebe doživljava kao epicentar svjetskog interesa zbog svoje izuzetnosti, moralne čistote, pravdoljubivosti…

Gdje smo danas, od rata udaljeni jednu četvrtinu stoljeća. Nigdje. Nismo se pomjerili, niti za milimetar. I dalje nešto svaki dan branimo, netko nam otima, pa mi uspješno to branimo...

“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….