On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

Ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?

Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.

Čini se da smo rođeni samo da bi bili dovoljno dugo, da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak. Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.

Silno su mojeg prijatelja, ratnog vojnog invalida, bez lijeve noge, zanimali strojevi koraci, vojne parade, šetnje, putovanja, sve vezano za koračanje. “Čim izmjestiš ogledalo, Cvijetiću”, govorio bi, “s njime se izmjeste sve slike, ikada u njemu dogođene”.

Očevi plaču i šalju sinove da ratuju u bivšoj istoj zemlji, istovjerne da ubijaju. I uvijek je isto – amor patriae tollit ingenium / patriotizam naš lišava razuma.

... mucaju, razvlače, migolje, smijure se, a da ne govorim o razumijevanju pročitanog...Ovdašnja profesorica historije ostala je u potpunom šoku, kada je shvatila da đaci sedmoga i osmoga razreda osnovne škole - ne znaju čitati!

A, eto i nas – od “sranja u Ruandi” (čuvena replika iz Tanovićeve NIČIJE ZEMLJE) do vječnog sranja u zemlji u kojoj su kladionice u svakoj drugoj kući. Ruanda šalje komunikacione satelite u svemir, a mi harmonikaše u predsjedništvo, i predsjednike u šatore. Nemamo ni nebo, mi imamo Sky.

Sad se vojska smjenjuje, naprimjer. Nije to više sovjetska Crvena Armija, koja je nuklearnu elektranu i pravila, nego je ukrajinska, a protiv sebe ima rusku i bjelorusku vojsku, jer su sad neprijatelji.

Tako na koncu odosmo i mi na zapad, ali jedan po jedan. Mislili smo da će nas naša zemlja unijeti među relativno civiliziranija društva, ali dogodilo se da zemlja sama nas tjera, da želi ostati sama nakon ovoliko divljanja po njoj.

Olimpijada je zimska, pioniri mašu zastavicama, crveni stijeg proletera sa zvijezdom vijori se nad olimpijskim plamenom. Europa opet, gleda u lice rata i kuge, Jahači Apokalipse okreću pješčanike.

Raspravljamo o zanimljivoj vijesti koju nam serviraju telefoni - kako u Danskoj postoje knjižnice (hm, pitanje da li se i ime u tom slučaju mijenja u - ljudnice ?!) u kojima možete “posuditi” osobu umjesto knjige, da biste na trideset minuta čuli njezinu životnu priču.

Kad gledamo Sunce, vidimo kakvo je bilo prije 8 minuta i 19 sekundi (kako nas uči Georgij Gospodinov: kada bi netko sad odvrnuo Sunce s neba, mi to ne bismo znali još upravo tih 8 minuta i 19 sekundi), kad gledamo najbližu zvijezdu Suncu, vidimo kako je izgledala prije 4,2 godine.

Kafana je ostala nadnacionalna i gazdarica nije dozvoljavala da se ta točka grada pretvori u išta drugo izuzev onoga što je i bila – mala kafana, začudo, iza solitera. Nikada u PREDAHU nije bilo kafanske tuče; za vrijeme rata metak nije opaljen, niti je glas na nekoga podignut. Gazdarica je bila bog i batina.

Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame

Što te čini sretnim? Kako biti sretan? Indeks sreće je važniji od indeksa ekonomije. Sretnost je ekološka tema prvoklasna. Identitet zasnivati na radosti, kršćanski je nauk, monoteistički napose. Ne otjerati nikog.

Otkud tebi ovakva priča na prvi novogodišnji dan, pita Lj.? Pa, velim joj, jer sve zapravo traje samo jedan dan.

Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.