Iz Crvenog solitera: U kafani Predah

Bagremar, bagremik, takve riječi. Koje sam izlovljavao u zoru iz jezika, i koje bi preronile svakoga na obali, svakoga koji je mislio da govori. Gradnja jedne pjesme jest odgoj košnice radi tegle smrzlog meda. 
Riječ, izlovljena, koja se već upetljana u žilice kompasta crne zemlje, tek kani seliti u jezik. 
Iz Crvenog soltera mraz se vidi dok sviće, kako u dolinu Sane mrvi se bijel, koliko mu ona dopusti. Na moj izlov nitko ne obraća pažnju, niti je kome važan, ali ja znam da sam obala. 
Iz Prijedora ne mrdam, i 54 godine vode Sane prošlo je pored mene. Toliko sam i jezika svojeg čuo. Puno je to vode, puno jezika. Čudo da se nisam ugušio u jeziku. 

Ima kod Babelja, u Crvenoj konjici, onaj Pan Apolek, koji priča kako je On bio na križu, i kako su insekti počeli da se okupljaju privučeni znojem, mirisom Njegovog sukrvlja. Pozvale su mušice i pčelu, ali ona je odbila, i tako postala sestra Isukrstova, priča Pan Apolek. Isak je Babelj vidio u ratu puno spaljenih košnica i poludjelih pčela u unezvjerenom letu. 
Tegla smrzlog meda bješe ljubav za košnicu. Pjesma sestre.

* * * 

Poezija i ja imamo dugo odnjegovano međusobno suzdržavanje u korišćenju riječi, u ophođenju s pojedinačnim značenjima. Šutimo ponekad predugo, misli netko sa strane.
Da bih se ostvario kao Stranac, ostao sam. Na ruševinama Jugoslavije titraju pramenovi vatre s još neohlađene lave mržnje, koja se svakodnevno obnavlja novim tankim slojem vreline. Još živimo od iskopina bivše zemlje, okupljamo se kao mladi arheolozi kad pronađemo još živu tvornicu, neokrnjenu šumu, nezagađenu vodu. Da, onaj vodoskok koji je pratio potonuće Titanika. Da, još se može unovčiti prašina Jugoslavije. Nestankom moje generacije izgubit će se svaki fizički kontakt s Jugoslavijom, i ostat će interpretacije, garnirane nacionalističkim narativom. A ljudi nema…
U Hrvatskoj nema 400.000 ljudi! Broj stanovnika je na nivou 1948. U BiH je tek potpuni demografski kaos. Nacionalisti, koji desetljećima vladaju na ruševinama, drže zastave i rasprodavaju sve oko sebe. Tako i sebe. 
Vlada zakon “spojenih stratišta”, kako snajperski precizno piše neprevazađeni otac Robija K. - Viktor Ivančić. Već trideset godina čujemo samo lelek. Pjesma sestre. 

* * * 

Kafana PREDAH bila je jedna od uporišnih točaka moje samoće, kafanica na pedesetak metara od Crvenog solitera, na tridesetak metara od nekadašnje kuće s baštom starog Taiba. Teško da takvih mjesta ima još puno, i još teže da će u budućnosti kafana uopće i biti. Smrću Bogdanke, gazdarice, koja je desetljećima “držala” privatnu malu kafanu, PREDAH više nije imao tko braniti, i brzinom munje postao je obična kladionica, kakvih je u ovoj nesretnoj zemlji, više od tvornica i domova zdravlja zajedno. 
Tiha kafanica, s gostima iz Crvenog ili iz lokalnog radija Prijedor, ili iz Bosnamontaže, Pobjede, Centralne ili Celuloze. Uvijek dovoljno, i nikad previše. U PREDAHU sam dočekao bar pet ili više Novih godina, u PREDAHU sam napisao bar stotinu pjesama, bilježaka, pročitao desetine knjiga, u PREDAHU sam svojedobno popio više piva od dnevnog protoka vode Sanom. Imao sam svoj mali stol, svoje mjesto, blago svjetlo, tihu muziku, nekolicinu prijatelja koji su predvečer svraćali na trenutak odmora, uz izvrsnu hranu. Konobarica Marjanca, ime upisano za gazdaričinu produženu ruku.
U PREDAH sam dovodio sve kazališne i književne goste Prijedora, pa je tako u toj kafani večerao Oliver Frljić, i Milisav Tešić, Kolja Mićević, Matko Sršen, Marko Misirača, Milutin Pavlov, Ivan O., Dušan Bogović, novinari iz Njemačke, ili iz Srbije, urednici s HRT-a, kazališni kritičari iz tzv. regiona, majstori scenskog pokreta kao M. Marinić ili kostimografkinja Vanja Popović, slovenački redatelj Marijan Bevk, pjesnik Raša Popov…
Ali to sve ni PREDAHU, ni Prijedoru nije bilo važno, niti potrebno. 
Imali smo dakle svoj stol, i moji frendovi – od Radenka, Rive, Todora, Robija, Drine, Zlaje, Pave, Zikija, Beše, Nikice i Maria, svi su u kafanu dolazili kao u moju radnu sobu s večerom i ohlađenim pivom. Znalo se gdje tko sjedi, koje je čije mjesto, tko što pije, jede, koju muziku sluša… Vozač kamiona Radočaj za stolom u centru, penzionisani policajac Šomi desno za šankom…Jugoslavenski PREDAH nije se puno razlikovao od postjugoslavenskog PREDAHA, niti izborom muzike, pića ili jela. 
Kafana je ostala nadnacionalna i gazdarica nije dozvoljavala da se ta točka grada pretvori u išta drugo izuzev onoga što je i bila – mala kafana, začudo, iza solitera. 
Nikada u PREDAHU nije bilo kafanske tuče; za vrijeme rata metak nije opaljen, niti je glas na nekoga podignut. Gazdarica je bila bog i batina. Pamtim, i kako smo Beša i ja cugali pivo, a kako je Predahovo radno vrijeme 1988. bilo do 22 sata, gazdarica bi nam, po isteku radnog vremena, dala po tri boce piva, znajući da ćemo uredno ispijene flaše ostaviti uz ulazni zid, kao i da u mraku bašte kafane koja ne radi, nećemo praviti nikakvu buku, pa nitko neće ni znati da smo tu, da u tišini pričamo o Borhesu ili transkripciji Bacha za gitaru, koju je Beša upravo otkrio. 
Gazdarica je s povjerenjem našem malom društvu davala ključeve kafane za Novu godinu, pa smo se sami služili, uzimali od pića što želimo, a ona bi ujutro došla, čestitala Novu i obračunala naše slavlje u markama. 
Koliko pjesme – odlazi teška industrija – je palo po tim stolicama, u kojima se sad guraju mladi bubuljičavi kladioničari, uz najgrđi treš od muzike – usnonapuhane pjevaljke ispod šatora. 
 
Ima kod Babelja i kako su – predahnuli - u nekom selu, spaljenom, punom zadivljalih, odljuđenih pčela.

* * * 

Babelj me naučio da promatram oko sebe: traži sve u malom, ulice, prozore, kamenje, sve je u malom, vodu, bumbara, u sve pogledaj kao u tajnu, „na poseban način… i bio sam onda posve siguran da u njima mogu da vidim ono što je najvažnije, misteriozno, ono što odrasli nazivaju suštinom stvari“. 

Baka mu je rekla da ne vjeruje nikome, nego da sam stekne sva ljudska znanja. 
„Moraš znati sve!“, šapnula mu je. 

Učinio je tako. I tome me naučio – suzdržavanju u korišćenju riječi. 
Pjesmi sestre. 

(zurnal.info)