Iz Crvenog solitera: Ruandini sateliti u svemiru

Ruanda jest mala država u Africi, u kojoj se devedesetih godina prošloga stoljeća dogodio krvavi rat između dva plemena, većinskog Hutu i manjinskog Tutsi plemena. U ratu je poginulo preko milijun ljudi, počinjen je genocid nad plemenom Tutsi, kao i pripadnicima plemena Hutu, koji su se suprotstavljali masovnim ubojstvima.
Milijun ljudi! (Ili, ako volite preciznije - u stotinu dana 1994. ubijeno oko 800.000 ljudi. Svakako treba dodati da su ljudi ubijani mačetama i palicama !)
Danas je Ruanda potpuno drugačija država, uspješna do neprepoznatljivosti.

Ako bi se poredili sa tom državom, očito je da problem nije u narodu, već u političkoj eliti. Ako političari ne rade u interesu države i naroda koji u njoj živi, nego se, eto, rukovode prvenstveno osobnim interesom, onda imamo situaciju poput naše. Dvadesetak godina je sigurno posve dovoljno vremena da se stvari drastično promijene, ali, da bi se to desilo, potrebna je volja, znanje i, prevashodno, poštenje.
Naime, godine 2000. na čelo zemlje došao je predsjednik Kagame, stvorio tim sastavljen od ljudi iz oba plemena, potom ih poslao “u svijet” da prouče iskustva drugih u pravljenju funkcionalne zemlje.

Dvadeset godina kasnije - Ruanda je najbrže rastuća država Afrike. Nekada nepismena plemena stvorila su čuda, i ono što je najvažnije - Ruanda se uz pomoć ekonomskoga uspjeha zaštitila od svake mogućnosti novog rata i pokolja, jer efikasna ekonomija nikada neće samu sebe pojesti, istrijebljujući one koji je stvaraju. Uz dodatak: na izborima 2013. godine, čak 64 posto mjesta u parlamentu imale su žene, što je učinilo Ruandu prvom zemljom u svijetu po broju žena u politici.

A, eto i nas – od “sranja u Ruandi” (čuvena replika iz Tanovićeve NIČIJE ZEMLJE) do vječnog sranja u zemlji u kojoj su kladionice u svakoj drugoj kući. Ruanda šalje komunikacione satelite u svemir, a mi harmonikaše u predsjedništvo, i predsjednike u šatore. Nemamo ni nebo, mi imamo Sky.
Ide nam dobro - u rađaonice stižu donirani klima uređaji, mačete su nam nenačete.

* * *

Miris karbolineuma, vonj na posloženim, starim, isluženim željezničkim pružnim pragovima – miris mojeg djeda željezničara. Izvući se iz Crvenog solitera i otići do 12 kilometara udaljene Ljubije Rudnik, znači natovariti se nemjerljivom tugom. Tu sam rođen, tu me baka čuvala, a djed vodio da s njim “upravljam” lokomotivom koja vuče željeznu rudu. Gradić izgleda poput Zone oko nuklearne elektrane u Černobilu.

Bijeda i očaj vidljivi su na licima ljudi koji zure u prazno. Gotovo nitko se ne smije, nema djece s loptama, curica s lastišima, čak ni pijanaca u kavani koja se nekada zvala “Texas”.

Ljubija je paradigma potpunog potonuća jedne zemlje, moralnog ili kako god već želite taj pad nazvati. I sada mogu vidjeti djeda kako noseći bicikl trokolicu, ide prema meni nasmijan.

Da, mačete su također od legure čelika. I sijevaju nam nad glavom.

* * *

Dokoračala je.
Dvije djevojke pod maskama prolaze pored mene, razgovaraju. Čujem, razumijem samo te dvije riječi od čitavog njihovog razgovora. Od toga zidam dan.
Prijedor je dovoljno mali da se nas desetak dugogodišnjih šetača neprekidno susrećemo i idotski se smješkamo jedni drugima. Dok ne dokoračamo.

* * *  

“PTSP me trese kao nikad”, gotovo svuda čujem od ljudi koji su bili, kako se to veli - u našim ratovima  devedesetih. Nesanice, napadi straha, psihoza gladi, nemanje goriva, grijanja, lijekova, nagle izmjene raspoloženja, i beskrajno gađenje rođenom ljudskom rasom. Tako bih opisao svoj. Pokušavanje da se čovjek mentalno izolira, da pobjegne u unutarnji egzil, posve su nemogući. Bezazleni razgovor pri čekanju lifta, ili u banci, munjevito prelaze u žestoke polemike, vrijeđanja…
Ljudi bježe u opća mišljenja, govore gotovo u riječ ono što su pročitali u tabloidima ili čuli u vijestima na televiziji za koju vjeruju da je svima izvor informacija o strašnom ratu na istoku Europe.
Ja bježim na selo, veli mi drugar, sadim voće, pijuckam rakiju, slušam ptice, kanim proljeću doček praviti.

Dakako da svatko ima točku taljenja, točku potpune netolerancije, točku kada se nepovratno raščovječujemo. Često je i ne primjetimo… Možda tek po pogledu nekog djeteta na našu raščovječenost ugledamo svoje lice predato zlu. Ne poznajemo sebe, zapuštamo svoj vrt, ljudskost nas ostavlja, kao san koji se rasplinjuje u jutarnjem sjećanju poput magle nad Sanom.
Imam nekoliko rečenica napisanih 2014. još dok je trajao tzv. prvi rusko – ukrajinski rat u Donjecku.
Evo ih : 

“cijelu noć artiljerijska bitka za aerodrome u Donjecku. Čuju se strašni zvukovi ispaljivanja raketa od aerodroma SERGEJ PROKOFJEV (!!)
Orozi na puškama mlate radosno krilima kao da je proljetna zora.
Prokofjev, DA CAPO AL FINE”.
Dokoračavamo u svoj strah.

* * *

Još 2008. godine žene iz Papue Nove Gvineje, u Oceaniji, počele su da ubijaju svoju mušku novorođenčad kako bi okončale međuplemenski sukob koji je već trajao dvadeset godina. Sve su se žene, i to obaju plemena, složile da je to jedini način – ubijanje muških beba.
Prema riječima jedne od njih, Kipiyone Belas, djeca ionako umiru od gladi a plemena su već desetkovana.
Da li je to pomoglo?
Guglanje u 2019. godinu pokazuje da još ratuju, ne onim intenzitetom, ali još se ubijaju.
Je li to sada samo ženski rat?

* * *

Treba dati olovci da diše. Treba joj uzeti rukopis, umočiti ga u tintu kao pružni prag u karbolineum.
Potom sve od početka, do oznake FINE.

(zurnal.info)