Iz Crvenog solitera: Ljudske i pseće godine

U eseju o pismu koje stiže na svoje odredište, Slavoj Žižek piše o Nikolaju Buharinu, koji u Staljinovom kazamatu, u zloglasnoj Lubjanki, čekajući strijeljanje 1937/1938. usporedno ispisuje knjigu o filozofiji, marksističkoj dakako, knjigu o socijalizmu i kulturi, potom jedan roman, knjigu stihova i pregršt pisama za svoju voljenu ženu Anu Larin.
Buharin je, preko svojih zatvorskih čuvara, sve slao Staljinu, htijući eto da zadivi velikog Josifa Visarionoviča svojim briljantnim intelektom.
A Koba, Staljin, sve je napisane knjige sačuvao! Nedavno su se pojavile na engleskom jeziku.
Samo su pjesme Buharinove izgubljene, do dana današnjega. Revnosna pisma koja je Nikolaj pisao ženi Ani Larinoj, u pauzama zapravo između pisanja onoga što bi trebalo zadiviti Vođu, stigla su joj.
No, tek 1992. iz sovjetskih tajnih arhiva, koje su se otvorile pri samoraspadanju.
Buharin je Ani pisao da je on nevažan, i da je jedino važna "velika sovjetska stvar", koja je vječna, neshvatljiva i bezvremena.
Kada je Ana dobila pisma, točno na vrijeme, upravo je prestala postojati
"velika sovjetska stvar", i pismo je, sljedstveno svojoj vremenosti, isporučeno kako valja, precizno i točno, najsigurnijom poštom. U rukama starice Ane L. zadrhtala je nanovo objavljena nada, prodrhtala je volja i moć, nanovo se ispisala istina. Odredište : treskavi prsti starice na dostavljenom rukopisu!
Potpuno prekasno.
Potpuno na vrijeme.
Jer ni velika sovjetska stvar nema drukčije vrijeme, od vremena ruku Ane Larine.

* * *

A šta zapravo ako je starenje samo propust evolucije? Čini se da smo rođeni samo da bi bili dovoljno dugo, da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak. Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno. Biti djed dakle, još znači suvišno uvjeravanje da je naše potomstvo prenijelo genetski materijal dalje. Kada bi starili brzinom kojom starimo između dvadesete i tridesete godine života, kaže Lj. živjeli bi stotine godina. No, nakon tridesete, sve se naglo i neobjašnjivo ubrzava, i ljudske brzo prelaze u pseće godine. Tako i cviljenje i podvijanje repa, i tuga u pogledu, najednom bivaju očigledni karavanima koji prolaze.
Potpuno prekasno. Potpuno na vrijeme.

* * *

Štakori ne dobijaju srčane udare. Nemaju niti Alzheimerovu bolest. Štakori ne stare sporo, kao mi, nego naglo klonu, naglo i brzo im atrofiraju mišići. Opitni štakor, u kojeg su ubrizgali krvnu plazmu osamnaestogodišnjeg djeteta, bio je čitavu minutu brži u traženju izlaza iz postavljenog labirinta od običnog štakora, punog štakorje krvi.
Minutu brži, ali potpuno prekasno.

* * *

U Bergen Belsenu su maloj djeci uzimali krv za ranjene njemačke vojnike na frontovima.
Djeca su umirala brzo, tanka i blijeda kao papir. Nisu ni dim ispuštala.
Mlada sestra koja je počela raditi na Gerontologiji u Njemačkoj, izbjegla nedavno iz Bosne kao liječnica, priča kako joj je posao držati za ruku one koji umiru.
Svega tu ima, kaže:
Eksera iz dječijih lijesova, koje anđeli iščekićaju – najviše.

***

U Švicarskoj postoji neprofitna, nevladina organizacija DIGNITAS (dostojanstvo) koja se bavi asistiranjem pri smrti, odnosno pomaže pri suicidu teško bolesnih ljudi, eutanazijom dakle.
Uz dobrovoljno umirućeg budu liječnici, koji mu daju sredstvo za umiranje. Koje pak dobrovoljno umirući proguta. Protokol DIGNITASA nalaže da se dobrovoljno umirućem daje – čokoladica!
Jer je sredstvo za umiranje gorko.
Čokoladica ne mora biti švicarska, kao što dobrovoljno umirući ne mora čak imati niti švicarsko državljanstvo. Čokolada dakle može biti i „Braco i seka.”
Ljubitelj čokolade može biti i Alain Delon.
Važno je samo, da je posljednji okus slatkast, pred usta puna zemlje. Potpuno na vrijeme.

* * *

Iz Ecovog “Groblja u Pragu”:

”Ja ne želim uništiti Jevreje. Usudio bih se kazati da su Jevreji moji najbolji saveznici. Mene interesira moralna čvrstoća i zdravlje ruskog naroda i ne želim (a to ne žele ni osobe kojima bih bio rad ugoditi) da taj narod usmjeri svoje nezadovoljstvo prema caru. Dakle, potreban je neprijatelj. Bespredmetno je ići tražiti neprijatelja, šta ja znam, među Tatarima ili Mongolima, kako su to činili autokrati u prošlim vremenima. Neprijatelj, da bi bio prepoznat kao neprijatelj, treba se nalaziti u kući ili pred kućnim vratima. Evo čemu služe Jevreji. Poslala nam ih je sama Božja providnost, poslužimo se njima, zaboga, i molimo se Bogu da uvijek postoji neki Jevrejin ili njemu sličan, da se boje i da ga mrze. Potreban je neprijatelj, kako bi se dala narodu nada. Netko je kazao da je patriotizam posljednje pribježište svih hulja: tko nema moralnih načela, obično se obraća nekoj zastavi, a kopilad uvijek priziva čistoću vlastite rase. Nacionalni identitet je posljednje utočište onih, koji nemaju ništa. Sada se osjećaj nacionalnog identiteta zasniva na mržnji, na mržnji prema onom koji nije identičan. Treba kultivirati tu mržnju kao građansku strast. Neprijatelj je prijatelj naroda. Treba uvijek da postoji netko koga treba mrziti, kako bi se ljudi osjećali slavnima u vlastitoj mizernosti. Mržnja je zaista najprvenstvenija i najstarija strast. Ljubav je nenormalno stanje. Zato je Isus Krist ubijen: govorio je protuprirodno. Nemoguće je nekog voljeti cijelog života, i iz te nemoguće nade nastaje preljub, materoubojstvo, izdaja prijatelja…A nekog se međutim može mrziti cijelog života. Pod uslovom da je uvijek tu, na dohvatu ruke, da bi razbuktao našu mržnju. Mržnja zagrijava srce.”
(“Il cimitero di Praga” Umberto Eco,str 399, Bompiani, prijevod J. Tkalec)

Potpuno na vrijeme zagrijava, svako prekasno srce.

(zurnal.info)