IZ CRVENOG SOLITERA: Prvoproljetne ljubičice u čika Taibovom kanalu

Gradski portal “Prijedor danas”, a potom i lokalne novine “Kozarski vjesnik”, nepotpisan autor, petak, 18. 3. 2022. :
“Nekultura u centru Prijedora: Sa balkona bacaju kondome i higijenske uloške”.

Zgrada sa 13 spratova u Prijedoru, Crveni soliter, ima i najnekulturnije stanovnike na području grada. Naime, prostor oko ove zgrade pun je raznog smeća koje neko od stanara baca sa balkona ili prozora. Smeće bacaju po pločniku, parking prostoru i automobilima. Pristojnom čovjeku bi teško bilo i zamisliti šta se sve baca iz ove zgrade. Ponekad sa prozora na pločnik “lete” i iskorišteni kondomi.
Jedan Prijedorčanin je pitanje u vezi sa ovim ponašanjem postavio i na servisu Grada Prijedora 48 sati.
– Može li se postaviti kamera da se konačno sazna ko baca smeće iz Crvenog solitera?! Radnici komunalnog se maksimalno trude da ne nastane prava divlja deponija, ali neko konstantno baca smeće, talog od kafe, intimne uloške i to često završava na automobilima. Da sramota po naš grad bude još veća, to je odmah pored redakcije Kozarskog Vjesnika, koji je lokalna institucija – naveo je ovaj Prijedorčanin.

Nadležni iz Gradske uprave odgovorili su da o postavljanju nadzornih kamera odlučuju druge institucije, te da je članom 22. Odluke o komunalnom redu jasno propisano šta je sve zabranjeno na javnoj površini. – Ukoliko vam je poznata osoba koja baca smeće iz navedene stambene zgrade, pismenim putem se obratite Odsjeku komunalne policije, koji će toj osobi napisati prekršajni nalog za počinjen prekršaj i rješenjem naložiti uklanjanje otpada sa javne površine. Žalosno je što nekim ljudima ne dopire do svijesti koliko je značajno za sve nas, da nam grad bude uredan i čist, naročito u urbanim dijelovima grada, među stambenim zgradama, gdje na svakom koraku postoje kontejneri za odlaganje otpada – zaključuju u Gradskoj upravi.

Otpad koji je bačen sa prozora vjetar nanese u kanal koji je pored zgrade.

Da nema ovog otpada došle bi do izražaja i ljubičice koje su se izborile sa otpadom i nikle u kanalu.
Dalje, u slijedu vijesti iz rodnoga kraja – na deponiji smeća pored Ljubije Rudnik, mojeg rodnog mjestašca – pronašli su zadavljeno novorođenče. I moj mrak može napipati mene, prvi su dani proljeća.

* * *

Mojih 54 godine izrezanih noktiju i ošišane kose, i ako malo bolje pogledaš, možeš vidjeti dječaka kako trči oko solitera za loptom, ili nas dvonoga petorica igramo “penzije”, (udarajući nogom loptu samo jednim dodirom noge, tako kažu pravila te igre), dok golman brani zamišljeni prostor između dvaju skinutih adidaski, a lopta svaki put završi u čika Taibovom kanalu, tik uz soliter. Jesam li taj dječak?
Ili njegov kao hrt uzak duh, što korača u usporenoj kinesteziji? Mogu još osloviti svoje meso da ispriča priču ili da ispriča nemanje priče? Samo lopta miruje, kao izubijana crna futrola violine, koju nalazim začuđen pored kanti za smeće, između Crvenog i Plavog solitera. Mogu napipati svojoj mrak u grlu.
“Nemoj razmrviti, sad sam čistila”, rekla bi moja majka dok servira večeru.

* * *

Silno su mojeg prijatelja, ratnog vojnog invalida, bez lijeve noge, zanimali strojevi koraci, vojne parade, šetnje, putovanja, sve vezano za koračanje.
“Čim izmjestiš ogledalo, Cvijetiću”, govorio bi, “s njime se izmjeste sve slike, ikada u njemu dogođene”. Otkopčao bi tako svoju drvenu zamjensku nogu, oslonio je na zid i počeo govoriti, uvijek istu priču - o koracima: kako se u vedro jesensko jutro 13. rujna 1501. Michelangelo Buonarroti po prvi puta ozbiljno zagledao u napušten, ostavljen kamen, koji je već dvadeset pet godina stajao u vrtu radionice katedrale, na kiši, vjetru, olujama, snijegu i suncu. “Noge, stopala i prsa nekakve figure, nedovršene od majstora Agostina di Duccia. Samo je toliko bilo kamenu izotimane nečije figure.
Danas znamo da je taj kamen bio budući David, kralj Izraela.

Mramor s Carrarea bi trebao biti pravi materijal, mislio je dvadesetšestogodišnji Michelangelo, i tri godine kasnije, pred samu ponoć 25. siječnja 1504. dovršio je ostalo – 5,17 metara visokog Davida, lijevorukog, blago razrokog, netom prije bitke s Golijatom, a nakon odluke da ide u borbu.

Tako je mramoru s Carrarea, s puno mikroskopskih rupica od koje se brže kvari od drugih mramora, otet David, budući Izraelov Kralj, ujedinitelj dvanaest hodajućih plemena, pjesnik Psalama starozavjetnih.
Kad su ga Firentinci postavili na Piazzu della Signoria, oduševljen narod ga je kitio lovorovim vijencima i zlatom su bojili njegove udove, mišićave iskoračane butine.
Poslije će ga maknuti u firentinsku Akademsku galeriju, a na Piazzu će staviti kopiju 1910. Neki nesretnik 1991. čekićem je napao Davidov kip i uspio mu raskomadati prste lijevoga stopala, tako da bi sigurno šepao, da je David još imao kamo otkoračati.

Zatim moj frend ustane i uzme svoju nogu, i brižno je zakopča za lijevo koljeno i pojas.

“Tačno osam miliona turista godišnje posjeti Akademsku Galeriju u Firenci, moj Cvijetiću, gdje je David spreman za okršaj, s kamenom u desnoj ruci”, veli potom.
“Osam miliona, puta 511 godina, od one ponoći januara 1504. godine”, obavezno doda moj jednonogi frend.

“Zatim su nedavno restauratori čistili Davida, prvi puta nakon 1843. i otkrili da je usljed mikrovibracija koje izazivaju upravo ti milijuni i milijuni koraka oko njega – David počeo pucati, te će se ovim tempom koračića oko isklesanog - naprosto RAZMRVITI!” – kažem uvijek isto svom prijatelju, veteranu, koji sjedi na sklupčanoj jedinoj nozi, i nasmiješen čeka te moje riječi.

“I tek sada”, s trijumfalnim osmjehom kaže on, “možemo vidjeti likujućeg Golijata, koji se nikamo nije niti pomjerio, s nepostojećim tijelom u kamenu, kako sav od milijardi koraka, odlazi na sva mjesta svijeta odjednom.”

* * *

Razmrvljene prvoproljetne ljubičice probijaju se ispod bačenog soliterskog smeća.
Evo, pitam te, Cvijetiću, tko je tu napušten kamen – soliter ili novorođeni cvjetići u kanalu,

(zurnal.info)