Iz Crvenog solitera: Osam minuta i devetnaest sekundi

Svuda je slava tijelu. Tijelo bogato obredujemo, svekolikom se tijelu divimo. Dovoljno je sjenkom oka vidjeti koliko nas preokupira tijelo – kozmetika, svuda se kuha, jede, teretane, bazeni, spa centri, stomatološki osmjesi, plastična kirurgija, zdravlje, zdravlje, zdravlje, doktori, doktori, moda, opet kuhanje i doktori…Nešto se krupno dogodilo, da se ovoliko tjelesnošću opsjedamo. 
U post - religijskom dobu, uz pandemiju, milijarde ljudi prate let teleskopa najvećeg u povijesti, (JWST, koji će gledati zvijezde i tako gledati duboko u našu prošlost). Svemirski teleskop "James Webb”, po menu drugog direktora NASA-e (James Webb Space Telescope), najveći svemirski teleskop koji je čovjek dosad konstruirao, poletio je u svemir u raketi “Ariane 5”, koja je lansirana u 13:20 po srednjoeuropskom vremenu, iz lansirne baze Europske svemirske agencije u Francuskoj Gvajani. Teleskop će promatrati nebo, u infracrvenom području. Gledat ćemo njime davnu prošlost, jer ćemo promatrati mrtve zvijezde, i tko zna što vidjeti! 
Tijelo nam je točka sigurnosti, možda i jedina točka sigurnosti, volimo misliti. 
Naša čvrsta pljuvačkom uvezana šaka prašine. A kad gledamo ljude, stvari ili događaje oko nas, gledamo ih, zapravo kako su izgledali prije par nano sekundi. Kad pogledamo npr. Mjesec, vidimo kako je izgledao prije jednu sekundu. Kad gledamo Sunce, vidimo kakvo je bilo prije 8 minuta i 19 sekundi (kako nas uči Georgij Gospodinov: kada bi netko sad odvrnuo Sunce s neba, mi to ne bismo znali još upravo tih 8 minuta i 19 sekundi), kad gledamo najbližu zvijezdu Suncu, vidimo kako je izgledala prije 4,2 godine. 
A kad gledamo Andromedu, nama najbližu veliku galaksiju, vidimo kako je izgledala prije 2,5 milijuna godina. 
Naša je prašina, koju toliko volimo, “ničija je ruža”. 
Pjesnik (P. Celan) kaže da se dim iz Auschwitza još može vidjeti kako plovi. 

* * * 

Na Novosadskom keju zamijenili su brončanu tablu sa spornim nazivom Romske nacionalne manjine, sad, uoči obilježavanja osamdesete godišnjica Novosadske racije. 
Tada su pod led Tise i Dunava bacani nevini Srbi, Židovi, Romi i drugi. Pokolj i genocid, kojim je zbrisano preko četiri tisuće ljudi!
Eto, desetine godina nismo primjećivali da natpisom nastavljamo vrijeđati neke mrtve ljude. 
Na reakciju same Romske zajednice – odgovor je duuugo putovao. Mrtvim je zvijezdama tako.

* * * 

Moj Učitelj je govorio: jestaj, došao si da bi bio budan, ne budi onaj koje ne-jesta, koji i ne zna da nije. Objavi svoj let.
Svaka će šahovska ploča opustjeti, ne zavaravaj se brojem pijuna. Budi kao visoki mostograditelj, poznavatelj konstrukcije. 
Svatko je urar svoje gline na putu iz utoblja u zagrobinu. 

I još – da bi se univerzalna patnja poravnala, dragi moj, dovoljno je da padne snijeg. 

* * *  

Ne učestvuj u nakoćivanju podruma. Pada snijeg. 

* * * 

O despiritualizaciji kao meta-simptomu post-religijskoga stanja piše Peter Sloterdijk, na devetom katu Crvenog soltera čitam, deset katova od rovova. Na facebooku pratim izvrsnog Mladena Mihajlovića, filozofa, i tim putom mi se otvaraju vrata da mogu “iz prve ruke, iz prvoga reda” pratiti, preciznije - pokušavati dohvatati domišljavanje doba u kojem jesmo, u kojem tenkovi, javne kuhinje, vojni avioni i mutacije virusa nižu se oko nas. 
Biti-kuul je ključni meta-simptom. 
Despiritualiziran, razduhovljen pojedinac, stoji pored, kao puki promatrač, apsolutni nadzirač i konačni potrošač. Suma, zbroj razduhovljenih ljudi, jeste suvremena populacija posljednjih ljudi. 
Nezavisnost se događa samo pojačavanjem našeg sudjelovanja u sada, a ne nastavljanjem ulaganja u ideal nezainteresiranosti. To je ulaganje u napuštanje intelekta. 
Gde početi? Možda od saznanja da upravo elektronski mediji prozvode savršeno hladnokrvnu, polumoronsku, nasmiješenu osobu, koja štrajka duhom. 
Mrtvim je zvijezdama tako. Dok mi spoznamo da je davno umrla, vara nas svjetlom.

* * * 

Množe se javne kuhinje u najsiromašnijoj zemlji Europe. 
Polako zapahuljava dolinom Sane. Prvi su bili dvocifreni minusi, pa se inje nahvatava po staklu prozora ka sjeverozapadu. Snijeg kači svoje posljednje sjenke. 
Ako hoćeš zaustavljati vrijeme – dodaj kap vode pijesku u peščaniku. Zblaćeno vrijeme se zgusne i stane, kaže mi Lj. 
A čim se osuši, pijesak će se prvo raskapati, pa curiti. Tamo, na onu stranu, k našoj prašini, gdje slava je tijelu.

(zurnal.info)