Iz Crvenog solitera: Čitanje umire...

Sutra je punih četiri godine od očeve smrti.
Precizno sam vodio dnevnik njegovog mučnog odlaženja, šestomjesečni skup bola, koji ni danas ne mogu otvoriti. Nekoliko puta sam pokušao, i svaki puta gušenje bi me zaustavilo. Danas razumijem da je roman “Što na podu spavaš”, sa svom svojom kratkoćom, gustinom – taj isti dnevnik, samo podignut za golemu strukturu više.
I da, svaki puta, na datumsko jutro njegove smrti, kao da me netko rukom dohvati za ramena, probudim se i zurim u mrak, osluškujem njegovo usporavajuće disanje.
Tako će i sutra biti.
I ja već sada znam da će njegova sjenka zorom se izuzeti iz mraka, i doći mi u Crveni soliter da se opipamo šaptanjima.

* * *

Postoji stara legenda, pričica, možda grčka, možda židovska, nije pretjerano ni važno.
Priča  je o propovjedniku, koji se narodu obraća na trgu u nekom gradu kojim vladaju nedostojni, kojim upravljaju hulje, moralni nečasnici. Čestiti ljudi su ga isprva dolazili slušati u velikom broju, propovjednik je vikao, proročki dizao prst u nebo, pozivao narod da se urazumi i svrgne ljude koji ga vode u propast.
Iz dana u dan broj ljudi se smanjivao, ljudi su počeli da se zatvaraju u kuće, iz dana u dan trg je bivao prazniji, a propovjednik je nastavljao propovijedati, sve kao da je trg prepun mnoštva ljudi.
Jednoga dana, propovjednika je ostao slušati još samo jedan dječak, koji je zakrivljene glave, pažljivo slušao govornika, bešumno usnama ponavljajući njegove povike.
“Nitko ne želi čuti tvoje riječi”, rekao je dječak odjednom, “a ti svejedno i dalje govoriš. Zašto?”

Propovjednik je za trenutak zastao, kao probuđen nekom sjenkom, odjednom kao da je postao svjestan da je posve sam, da je pred njim još samo dječak.
“Zato”, odgovorio je dječaku lomeći proročke krikove na utvarni šapat, “zato, da se i ja ne promijenim.”

* * *

Tišine zabršljane oko mojih riječi, moje male zajednice slova.
Namjera da se imenuje, ne smije sadržavati pokoravanje imenovanog, jer se tada ukida nevinost imenovanom i ulazi u područje “himenice”.
U grčkoj tragediji, pjesma za ispraćaj nevjeste, svatovac, zove se HIMENEJ. Može se i šaptati. Jer sva slova stvaraju odsutnost, pa bi i sam On mogao biti dijete svojega imena. Sad bi valjalo citirati Olgu Tokarczuk iz “Knjiga Jakubovih”: “(…) I mogu reći da smo prstom bušili rupe u riječima, zagledajući u njihove bezdane nutrine. Moje prvo prosvjetljenje ticalo se sličnosti dvaju riječi. Dakle, da bi stvorio svijet, Bog se morao povući sam iz sebe, ostaviti u svome tijelu prazninu koja je postala prostorom za svijet. Iz toga je prostora Bog nestao. Riječ “nestati” potječe od aramejskog korijena “elem”, a mjesto nestanka naziva se “olam” – svijet.
Stoga je čak i u nazivu svijeta smještena povijest nestanka Boga.
Svijet je mogao nestati samo zato što ga je Bog napustio. Najprije je nešto bilo nešto, a potom je uzmanjkalo. To je svijet. Cijeli svijet je gubitak.”
Izuzeti se iz mraka gubitka i šapatima obnoviti ime. Zato, da se i ja promijenim.

* * *

Među najstarijim soliterižanima si, kaže mi Lj.
Rijetki su koji su ostali živjeti svo vrijeme ovdje, evo već 47 godina. Crveni se dobro drži, koliko ga je vjetra udaralo, kiše okupalo, koliko snjegova je na njemu kopnilo, koliko ga je sunce zagrijavalo do usijanja. Useljena tuga nije ga nikada napuštala, ni u najljepše dane. Blistavi liftovi (marke Daka) davno su se raspali, ostao je jedan, na tzv. A strani, remontiran stotine puta. I jedan nov, na B strani (marke Singerica), suvremen, s ugrađenom kamerom.
Neboderjanin, sa samostanskim poimanjem svojeg sobička, kažem Lj.
Ujutro sutra, kad sjenka očeva bude došla, s tankim slojem posolice na jagodicama, bit ću budan na devetom katu, svojem podu za spavanje.
Jer polovica hoda je vraćanje, polovica odlazak.
Tako da se ne mičemo.

* * *

“I treći anđeo zatrubi, i pade s neba velika zvijezda, koja je gorjela kao baklja, i pade na trećinu rijeka i na izvore voda. I ime je zvijezdi Pelin, i trećina voda postade pelin, i mnogi ljudi pomriješe od voda, jer postadoše gorke.” (Otkrovenje 8, 11)
/Na ukrajinskom:  Pelin – Černobil./

* * *

Zato i treba potošiti sav smijeh, ušparan od prošlogodišnjih stidljivosnih osmijeha, što je prvi na trpezi radosti i u novom danu. Moramo odsmijati svoju prašinu. Presmijati svijet licem u lice, kaže Lj.
Elem, nema vremena puno. Olam, ima vremena bez nas.
Sličurci (tako naša kćerka zove moje pisanje) ostaju, poput tragova mojih pro - mijenjanja.

* * *

Prašinom đonjeni koraci, konzultiranje s unutarnjom tamom koliko svjetla pripustiti u tekst.
Jer čitanje umire.
Ovdašnja profesorica historije ostala je u potpunom šoku, kada je shvatila da đaci sedmoga i osmoga razreda osnovne škole - ne znaju čitati! Slučajno sam to shvatila, kaže mi. “Jer vrlo skroman tekst nisu bili u stanju prepričati, pa sam odlučila da jedan po jedan učenik naglas pročitaju izdvojen tekst.
Darko, ne umiju čitati, mucaju, razvlače, migolje, smijure se, a da ne govorim o razumijevanju pročitanog. Dvadeset godina predajem u školama, a sad sam potpuno poražena”.

Tekst je etimološki TKANINA – textum, a glagol koji označava objašnjavanje ili ekspliciranje teksta, znači i – razvlačenje, glađenje : explication, explicare.
Dakle glađenje nabora, razvlačenje tkanine, jer tekst u svojoj prisutnosti mora biti gladak, bez nabora, savršen, prepeglan, istkan.

I sve zato da se promijenim istkanim, uvećam svoje postojanje napisanim šapatom, čekajuči zvuk treće anđelove trube.

(zurnal.info)