Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj...

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom. Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.

Slobodan i Tuta su igrali šah. Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse.

Isluženi ratni zločinac. Vratio se. U rodno selo. Tik-tak, tik-tak.

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.”

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Još nisu pronađeni svi ostaci poginulih vojnika Crvene armije iz okolice grada Kijeva iz Drugoga velikog rata! A već novi mrtvi oko grada čekaju, na red doći ne mogu.

Znamo, već tisuću puta kazano – ne postoji kolektivna krivica, postoji samo individualna krivica, ali i kolektivna moralna odgovornost!

On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

Ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?

Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.

Čini se da smo rođeni samo da bi bili dovoljno dugo, da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak. Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.

Silno su mojeg prijatelja, ratnog vojnog invalida, bez lijeve noge, zanimali strojevi koraci, vojne parade, šetnje, putovanja, sve vezano za koračanje. “Čim izmjestiš ogledalo, Cvijetiću”, govorio bi, “s njime se izmjeste sve slike, ikada u njemu dogođene”.

Očevi plaču i šalju sinove da ratuju u bivšoj istoj zemlji, istovjerne da ubijaju. I uvijek je isto – amor patriae tollit ingenium / patriotizam naš lišava razuma.

... mucaju, razvlače, migolje, smijure se, a da ne govorim o razumijevanju pročitanog...Ovdašnja profesorica historije ostala je u potpunom šoku, kada je shvatila da đaci sedmoga i osmoga razreda osnovne škole - ne znaju čitati!

A, eto i nas – od “sranja u Ruandi” (čuvena replika iz Tanovićeve NIČIJE ZEMLJE) do vječnog sranja u zemlji u kojoj su kladionice u svakoj drugoj kući. Ruanda šalje komunikacione satelite u svemir, a mi harmonikaše u predsjedništvo, i predsjednike u šatore. Nemamo ni nebo, mi imamo Sky.