Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Odsutni jezik
Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje, na jezike koje svi imenuju po sebi? To je ton. Te ruševine, jezikolupine! Otud i hebrejizirana, jidišovana baka-zavjet, jedina vjernost jest odanost jeziku.Ali, kojem jeziku?
Zanimljivo je da nema odgovora na pitanje na kom je jeziku istoimena predstava po romanu "Što na podu spavaš"? Glumci iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom. Glumci iz Srbije srpskim. Iz Sarajeva glumci govore bosanski.
Roman je napisan na hrvatskosrpskom jeziku (tvrdi autor koji u predstavi igra čas na srpskom, čas na hrvatskom, pa na nekom "prijedorskom srpskohrvatskom" iz osamdesetih prošlog stoljeća, koji smo svi zvali - srpski.)! Dakle je predstava na više jezika istodobno?
Bio je roman u finalu nagrade NIN u Srbiji, i to kao napisan na srpskom jeziku. Također, bio je u finalu nagrade FRIC u Hrvatskoj, i to kao napisan na hrvatskom jeziku. U Sarajevu je signaturno na bosanskom jeziku. U Jajcu, u knjižnici, roman je u "srpskoj književnosti". U makedonskom prijevodu piše da je prepjevan sa hrvatskog. U Poljskoj je preveden sa srpskog...
Ali, na kojem je jeziku predstava?
Treba li joj sinkronizacija kad putuje?
A putovat će čas u Europsku Uniju pa u protektiranu Bosnu, recimo. Nema predstava jezik?
OSNOVNI TON predstave jest jezička upitanost. Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje, na jezike koje svi imenuju po sebi?
To je ton. Te ruševine, jezikolupine!
Otud i hebrejizirana, jidišovana baka-zavjet, jedina vjernost jest odanost jeziku.
Ali, kojem jeziku?
Odsutnom jeziku. Onome na kojem ćeš mucati, kad izbiješ na obalu smrti, bez ičega.
* * *
Od Crvenog solitera za par desetina godina ostat će, bezljudan, napokon uspio golubarnik.
To si već zapisao, kaže Lj.
Treba proslaviti dolazak svake latice.
Treba oplakati toliko odlazeće vode.
To nisi, kaže.
* * *
KAKO BIH IGRAO U PREDSTAVI “ŠTO NA PODU SPAVAŠ” ONOGA KOJI TVRDI DA SAM JA I DA JE NAPISAO ROMAN "ŠTO NA PODU SPAVAŠ"
I kako je samo redatelj došao na ideju da mu sumnjivi ratnik a pisac romana, igra u istoimenoj predstavi?
Kakva samo smjela pomisao, pa koliko suluda i koliko provokativna za sve redom.
I kako ga je samo našao? Po njegovim nesretnim intervjuima tolikim patriotskim medijima, gdje je lupetao po sopstvenom mitu, gdje je kazao, u saplitaju neke svoje rečenice, “kako bi i u predstavi o sebi samom mogao igrati, ako to traže ljudi, domovina, sloboda...”?
Uzevši mu riječ za ruku, doveo ga je pred “svršen čin”, mislim da se tako kaže. Pred rođeni roman.
I još mu velikodušno ponudio da uđe u stranice, da sve popravlja, premeće, postavlja na glavu, dovodi druge stvari u vezu, igra se napisanim, prevodi dogodivo u dogođeno, odigrano u prešućeno, izgovoreno u zaboravljeno, krikovito u zanijemicu.
Kakva kokecija s ludilom.
Intenzivne probe događale su se usred “toplinskog vala” i temperature su se penjale do iznad 38 stupnjeva po Celziju. Napolju, van kazališta, svijet se topio, kao u pustinji.
U klimatiziranom Pozorištu, u velikom gradu, bilo je još toplije, bar njemu koji je igrao samog Filipa Latinovića.
Da ga tako nazovemo?
Biti Filip Latinović, vrlo je strašno.
Vidio sam to na svojoj koži. Vrhunsko je pitanje – što ćeš ti tu, uopće? Među svojim si likovima, to je istina, ali to nimalo nije ugodno. Manipulirao si likovima, a sad, među njima, sam si izložen manipulaciji i to posve ravnopravno s njima ili oni s tobom. Biti u istoj istini kao i tvoji likovi, ponovno s njima dijeliti dogođeno, biti mrtav s njima, bar koliko i oni živi s tobom.
Magla, izrijeđena kao u Amarkordu.
U njoj stojim, kao i u svojem romanu, pod napadom mjesečarstva, zaljuljan, otvorenih očiju.
Napiše tako u romanu da je "glavni junak" umro i sreo onoga kojeg je ubio. Čak mu se ovaj prvi javio.
“Čuvam ti ono tvoje zrno, koliko je samo mesa oko njega istrulilo.”
Biti Filip Latinović, vrlo je strašno.
To bi se moglo zapisati, rekla bi Lj.
* * *
Netko u trudnoj mladoj ženi priprema svoj opis. Donosi drva, ostavlja buduće tragove u snijegu.
To bi svakako mogao biti i Prolaznik. Pogledaj užurbanost, kao da sprema zimnicu, a ne svoj udes objave. Mlijeko se počelo cijediti niz liticu, kapati dojkama po dnu.
I to si zapisao, počeo si ozbiljno zaboravljati, veli još.
Sreo Bruna Schultza. Kaže da traži esesovca koji nosi metak za njega. Pa gledajuć s Crvenog solitera, Prijedor je Drohobič više od svoje "Kanafine lepinje" ili "Mujinih čevapa". Isti su dani i drohobičkim bogomoljama, baš zato su neke izgorjele.
Danas sam više od 22 godine stariji od Isukrsta. Da je ostario, kakav bi bio?!? Da je naprosto pušten da ostari, jer je Otac odlučio ipak ne žrtvovati Sina? Starac u pećini u kojoj nema smrti.
Netko briše buduće vlažne ruke nakon diranja vode. Mlada je žena nasmijana. Još je ljeto.
Ima i jedna riječ.
"Ludobojca", poljska, za ubojicu ljudi, i posebno je skovana za Rudolfa Hessa. Biti Filip Latinović vrlo je strašno.
* * * "
Lift" je vertikalan. "Pod" je horizontalan.
Bacon piše, da Solomon izriče da je sva novost tek zaborav.
Tako počinje "Pod".
Završava Marijinom bojazni, unutarnjom spoznajom, da dijete koje drži u naručju - nije njezino. To tvrdi Hercen, i time završava "Pod". Rekla je. Svršetak predstave - jest skela, gradnja kule Babilonske, izgradnja kazališta kojeg će otvoriti premijera predstave "Antigona", po Sofoklu, s glumicom Melisom Sjenkom.
Tu pisac ide umrijeti.
Onda sve u zanijemicu, u izrijeđenu maglu. Jezikolupinu.
(zurnal.info)
