Iz Crvenog solitera:Zimnica za anđele
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Zimnica za anđele

Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Zimnica za anđele
ilustracija: Božana Radenković

 

 

Dnevne novine “iz regiona”, na kojima je vrišti naslov – “Pomama za služenjem vojnoga roka”. Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo. Možda, zapravo, sinovi žude da umiru prvi, da se poslužim naslovom drame Mate Matišića. Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni sveslavenski, svi bi da se uniformljuju, smrt ih ne bi stigla ni upoznati. * * *  Ima perfektan stih Milorada Pejića -  “Pepeo mrtvih još pada po reverima, kao čađ po selima oko cementare.” Vrlo mali broj ljudi spreman je da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio pro-gonjen, ili lakše – da uopće primjeti neko biće van svoje orbite. Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom. A vidimo da čak ni onima koji bježe od nekog svoga rata, koji se utapaju pokušavajući da osvanu na našim europskim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu recimo, gdje je dakle posvemašnji mir, gdje su “najljepše naše njive i planine i rijeke i more.” Ne pada im dakle na um. Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke pod njom. Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog: jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Pogledajmo samo europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim. Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti. Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće.A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postali elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model – starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije. No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, a kojega volim citirati, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku.Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice. * * * Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman – tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja “dječijih bolesti”, po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti. Tako je nastala “tranzitologija” – i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode.A naše bi barabe da se u odgođenoj zrelosti zauvijek ostane. Postati normalnim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica ljudi, kao bilo što što se može nazvati društvo. Našim elitama barabsko/barbarskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije zauvijekovječili, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti. Zapravo, mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona. Recimo, poznanik moj i borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objavljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu – Центар, ćirilicom. Uostalom, zar desnica ne vlada od Bregane do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima. Tako da prst i nema vremena staviti se na čelo. * * * Scenoslijed za "Što na podu spavaš", varijable III Bog je vječni nomad s iskustvom pustinje, a mi dlan zemlje, nedovoljan za zagrnuti ozbiljan cvijet. Vidra je zaronila uzevši suh zrak (položen na Sanu) u pluća, i ponijevši ga ispod sedre, trošila na mirovanje. Ozebšćeš od sve tišeg pominjanja, tako bi se moglo opisati što se sve dalje zbivalo sa rijekom, na kojoj se hladovina bagrema širila umiranjem dana.Kad izroni nizvodnije, bez ijedne uzaludne kapljice na usnama, vidra će sedri uvećati odmorenost, a sedra vidri izmjeniti rasvjetu u utrobi, pred izron. Ukućani presipaju zemlju, eno oplićava, postaje pod.Anđelima propada brižljivo spremana zimnica, prst po prst. 

(zurnal.info)