Iz Crvenog solitera:Majka na smetljištu
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Majka na smetljištu

Čovječe, slika Djevice, uz kante za smeće! Netko je bacio portret Majke Božje! Doslovce je ostavio, blago nasmijanu, pored kanti. Nije mu (tome, nekome) iz nekog razloga, "dovoljno naša Marija"!? Njihova Marija, Njegova njihova Mater...

Majka na smetljištu
foto: đ.b.

Onaj koji hodi pored, i podsjeća nas na naše pozvanje, vraćanje duga, uzvraćanje na darovano. Demon Raskoljnikova kojeg sam igrao na prijedorskim daskama. Sad se meni vratio stariji za dugovremeno odsluženu robiju... Jedan Raskoljnikov koji je robijao teško, po kaznionicama ledenim siberijanskim, već opjevanom u šapatima Šalamova u jastuk. Zatim, taj Boris Davidovič, mučenik i šarmer Revolucije, James Bond među pobunjenim mornarima na Potemkinu, gadno isprebijan za svaku svjedočeću RIJEČ u biografiji. Apostoli koje razapinju obratno od Isusa. Zamislimo njih dvojicu, Davidoviča i Rođu, u šetnji prijedorskim ulicama, alejicom nekad celuloske ulice, kao da šetaju Drohobičem ili Bruxelesom ili Dresdenom ili Moskvom. Boris i Raskoljnikov. Branitelji sumanutih ideja, idealisti, koji u zanosu vjere čine užasne stvari.. Pa im se i čine užasne stvari. U ime ideje. Sve u ime ideje. To je kevtanje "pasjih sinova", Borise Davidoviču. Ili tek dani s početka ovoga stoljeća, kada je i beskućni Estragon bio ovdje. Evo i drvo, koje je i jučer bilo tu. Vladimir, znaš već, ratuje. I dvojica su. I tko je sad Lacky, tko je sad Clow iz "Svršetka igre" iz 1989. godine?Beskućni i Boris Davidovič i Rođa Raskoljnikov. Nažuljanih nožnih prsta Estragon. "Nosite me u svome srcu, Zina. To će biti teško, kao nositi kamen u bubregu." Borise Davidoviču, postoje daske koje to pamte.* * *Prilažem fotografije koje je telefonom snimio Đ. B. dolazeći na pivo u "Cheers". Ovome tekstu ih prilažem. Čovječe, slika Djevice, uz kante za smeće! Netko je bacio portret Majke Božje! Doslovce je ostavio, blago nasmijanu, pored kanti. Nije mu (tome, nekome) iz nekog razloga, "dovoljno naša Marija"!? Njihova Marija, Njegova njihova Mater... A na petnaest metara, udaljena je zgrada Hrišćanske Adventističke crkve?Na dugom trotoaru - nikog. Tek, to nije naša Mater Njegova.Oslonjena uz drvo, uz kante. A čija je? Kako joj se zove Sin? Koliko je ljudi danas prošlo pored te scene, u nekih dva sata, a da scenu nije vidjelo? Prislonjena uz drvo, svjetloplava Mirjam, pored limenih zelenih kanti za javno smeće. Postoje daske koje to pamte. Znate li vi, Porfirije Petroviču, i za manje se stvari potežu sjekire kod nas, rođeni? Zar nije Mater Njegova - Jedna? Neka griješim, rođeni, zar nisu ovdje gotovo  svi sami hrišćani/kršćani? (Djevica, anđeoskog lica, na đubretu? Scena je felinijevska ili tarkovskijevska, podjednako. Mogu čuti i Ninu Rota i Bachovu svitu.) Eto, o tome govorim, rođeni. Mater razapeta. Vidiš li je? * * *Leševi osa u čaši oivičenoj masnim crvenim ružom, na stolu pod lipom, u praznom vrtu kavane. Tješenja koja sam čuvao za sebe. Kralj oboren na šah ploči, Pa kao insekt na leđima, maše nogicama. Tješenja, kažem, čuvana za sebe, u špajzu. Ostarjeli filatelista kojem iznenada stižu pisma. Tješenja, čuvana za svoje očaje. Vrelo je ljeto. Dovršavanja. (U sredini riječi skrio se "šav". Nešto je napokon zašiveno. Dovr- šav- ano) . Svijet se lijepi oko nas. Jezik ima slojeve. Ljeto usporava. Dosađivati vrt. (Kada smo napokon dosadili sve biljčice u aleje, i evo sve uscvjetalo, sad valja i usporiti vrt, dati mu - dosade!) Možda sam samo puno umoran? Onaj dječak, koji je jednom davno liznuo bateriju iz tranzistora da provjeri ima li elektriciteta, nisam više ja... Ali i dalje me opeče. Po jeziku. Postoje daske koje pamte. Otud moja vjera u podove. Daske na sceni ili one za lijes i tabutanja na jastuku. * * * "Funeralni krkanluk. E, to ti je Bosna danas, ako je ikad išta drugo i bila. Svuda su groboobožavatelji, jedni skrivenih grobova, drugi što punijih, treći što većih, pa prvi opet što svetijih, dugotrajnijih... itd. Bezočna brojanja svojih klanih, nikada ne govoreći o svojim klanućima... Vaša klanuća, naši ekshumatorluci, naše jasenove šume pune jama, vaši izblanjani tabutići, naši autići, tvoje figurice..." sve mi to očajan, polupijan A. kazuje, ogorčen. "Ama znam, bolan, šta ti je", branim se, "imamo mi puno posla a malo još vremena. Kao seoske babice, već predvečer u drugoj štali". * * *Rane su ženski ranci. Crvlji bog zabavljen gleda krečenje jabukovog sada. Eto takav ste vi vrtlar, Borise Davidoviču, Vi čak i znate da ga zabavljate, tog, naime, boga crvljeg. Ali, krečite. Ali, krečite mirno svoje drvo. 

(zurnal.info)