Iz Crvenog solitera: Pisac u zemlji gladnih

Neozbiljan nakon vatre, pred svakom piljevinom. Uvijek je masno od tišine u klopkama. U bolje provjetrene sobe netko prenosi gips ostavljan za figurice svetih.

Nikada nikakav rat ovdje ne može (više) ni biti, ni prestati biti.

Da li razumiješ, Lave Davidoviču, pravoslavni boljševik, toliko puta portretiran, opjevani Čeljustnikov u crkvi Sofije Kijevske, on, življi no ikad, izravno s Patrijaršijskog parka, evo ga. A tamo na odstrelnoj, suprotnoj strani, opet Harms, pa i Vi, molit ću lijepo dragi, ili Ana Andrejevna, Gumiljov, Osip, ili Šalamov - koji opet pita za šta se onda smije reći da je rat?

Zar ste zaboravili, dragoviću, da je otac Staljinov sveštenik bio, baš kao i Cioranov?

Likovi Dostojevskog stoje na svakoj ulici.

"Suza dječija, povrat ulaznice za raj".

Jedna suza. Jedan čestiti suludi knez, Idiotom prozvan na klinikama Zapadnim, pa na dvoboj pristigli Kirilov i... Nadežda Jakovljevna M.

Kako smo opet došli do Bijelih u Crvenom (sigurno razumijete da ne govorim o soliteru)?

* * *

„Malo Slađa, malo Zorka, malo trupci i motorka“.

Odavno je to poezija.

Još od "južnih vetara", preko Gare i vakcine, pa sve do najnovijeg uratka, koji je auditorijum mogao da gleda u udarno popularnoj emisiji RTS-a – „Šarenica“, u kojem se pominje ženidba sa „babom Švabicom", čijoj se penziji glavni junak pjesme poslije njene smrti nada.

Da švapska baba/žena samo odapne, eto rješenja svega.

Nije čak ni banalno, prosto ili prostački, koliko je marširanje po dnu.

Ali, "to narod voli, jebi ga"... Narod ne mora ni da zna da postoji Čehov, Bergman, Shakespeare, Sofoklo ili Servantes. (Zašto onda da netko studira književnost, filozofiju...? Kome? Zašto, zaboga?

Da bude javna budala bez posla.

Katedre prazne. Hegel, Heidegger? Habermas, Cvetajeva, ili Bernhard?)

Pisac, prdac u zemlji gladnih, polupismenih i nepismenih.

Čak i poster u Novom Sadu na keju, sa slikom i riječima Danila Kiša protiv svakog nacionalizma kao ideologije banalnosti i paranoje - prekrečen je.

Naši su klauni smiješni od smrćenja u licu.

A stvari su 2015. stajale ovako:

"62 osobe (od toga 53 muškarca) posedovale su onoliko koliko i siromašnija polovina sveske populacije, što će reći, otprilike 3,6 milijarde ljudi."!

(prema H. Muller, NEMA DOVOLJNO ZA SVE, Radni sto, Beograd, 2019. prevela B. Denić)

* * *

Prijedor je, uz velikog slikara Radovana Kragulja, u ove dane, izgubio još jednog svog...

"... Glumom je počeo da se bavi sa 14 godina u Amaterskom pozorištu u Prijedoru, dok je kao student igrao u beogradskom amaterskom pozorištu „Branko Krsmanović“, s tim što je 1970. godine diplomirao hemiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu..."

... svog glumca - Bosnimira Ličanina Likotu, svoju zvijezdu glumca, čestitog čovjeka, kojega su Marko Pavković i Živko Desnica uzorito pominjali u Amaterskom pozorištu u Prijedoru, ranih osamdesetih prošloga stoljeća.

Otišao je, velim, ovih dana, kad i veliki Radovan Kragulj, Parižanin, europski i svjetski slikar, starac od preko 90 godina, s Palančišta.

Palančišni Parižanin. Još jedno dijete logora ustaških.

Onaj nevjerojatni kistonoša, što je slikao zečeve, kuniće, pričam s Lj. I čika Bosnimir Likota.

Ljeto je. Kolovoz se prikrao.

S Crvenog solitera čuju se trupci i motorka.

* * *

Dječak koji jednosuzno plače, kunićki. Suludi čestiti knez što je u Rusiju vlakom doputovao iz Europe, Lave Davidoviču, poznajete ga?

Vidite, grad sebe voli zvati "slikarskim", ali nikakvu komemoraciju nije napravio. Uzalud vaša pominjanja u osvjetljenju jugoslavenskom svjetskih umjetnika iz Prijedora. Eto bi takvu rečenicu kazao Miškin knez. Tišini u klopkama ostali otvoreni prozori, pa na jakoj jugovini udaraju. Razbit će se jednom. Ili odmah. 

(zurnal.info)