Iz Crvenog solitera: Stvarno si poginuo

 

 

 

Kratki dnevnik o spavačima na Podu: 

Ovdje, uči Krleža, svatko tko posadi drvo, može računati da će mu ga za života posjeći, ovdje se gotovo svatko rodi u državi jednog, a umre u državi drugoga imena. 

 

Prvu sam knjigu Noćni Gorbačov objavio u SFRJ, drugu Himenica u SRJ, treću Manifest Mlade Bosne u SCG, četvrtu Pasport for Sforland u RS, petu u Srbiji, šestu u FBiH, sedmu u Hrvatskoj, osmu u Sloveniji... Posađeno drvo ime sjekiri držalo. Stvarno si poginuo. 

 

*** 

 

Zamisli kad budemo u Sarajevu na jesen '22. igrali predstavu "Što na podu spavaš", a u publici bude... ... ona, Senka, bezruka. 

Minut Neba će se otvoriti. 

Zatvoriti. Gorjet će kuća. Izmišljen, netko je poginuo. 

 

*** 

 

Scenoslijeđenje/varijable 

 

Vojnici, trojica, bili su pijani. Vodili su jagnje na povodcu, jagnje sa zvoncem oko vrata. Cincin. Tražili su nekoga da im koljne jagnje. Smijali su se. Bio sam im idealan da potražim nekoga koljača jagnjetu, među zatvorenima. Ozbiljan ušao sam kroz kapiju... Svi su od mene bježali. Samo on ne. Gledao me mirno. "Brate moj..." Ja znam... "Ja sam. Nisam mesarov sin. Tesarov sam sin..." Izašao je mirno ispred mene. Vojnici se smijali i njemu i meni, trojica s jaganjcem su mu govorili "Kralju naš, evo ti bodež". Učinio je šta su tražili. "Kralju naš, evo ti pivo..." smijali su se, dok je naticao jagnje na ražanj. "Brate moj, ja ću ti ponijeti Jagnje. Nazovi moju majku", rekao mi je i dao cedulju s brojem, "neka zna mater da sam dobro." Padala je noć i morao sam sa smjenom natrag u grad. Prvo što sam uradio bilo je da toj uplakanoj kažem da joj je sin dobro. Bilo mi je lakše. Zaspao sam. U snu mi je došao. "Brate moj", rekao mi je... "Vode me, oborili su me na koljena i jedan me zajašio preko ramena, nabio mi je bodež u vrat. Ne osjećam bol, brate. Čujem otkucaje moga srca, još uvijek kuca, dobro je, dobro je..." Budi me zvonce koje biva jagnjetu oko vrata. Cincin. Na podu sam. Borim se za zrak. 

 

/Angeo slijeće u žito plućnim krilima. "Ako ti se ptica u grlu nastani - lutaćeš pustinjom. " pisao je zaboravljeni prijedorski pjesnik Branko Marčeta. 

Nesačuvani obitavao u tmini. Zastrašujuće dugo nepokopan./ 

 

*** 

 

Slobodan i Tuta su igrali šah. 

Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. 

U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... 

Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse. 

Praljak, vidno neraspoložen, tiho je psovao a mali Erdemović mu pokazivao nešto iz bilježnice. 

Bio sam sa strane ali ne previše udaljen, da ne pomisle da se izdvajam. Otišao sam do prozora. 

 

Dječak i djevojčica se igrali, prozor je bio blago otškrinut, i s drugog kata kroz rešetke mogao sam ih jasno čuti. 

Dječak je nekud krenuo trčeći, zapeo je za trotoar i pao. Djevojčica užasnuto trčala ka njemu zovući ga imenom - "Ilaj, Ilaj!!" 

 

Dječak je ustao. Ilaj ustao. 

Ustao je. 

Ustao Ilaj. 

 

*** 

 

Nakon Male Gospojine, pčele više ne donose med, lastavice se polako pakiraju. 

 

Klement Aleksandrijski veli: Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djeteta. 

Platiš palimsestarinu. Kao mostarinu za prelazak na drugu stranu papira. I to što si s užasom najednom shvatio - da je mogućno spasenje rečenicom. Snijeg prethodi svakoj toplini. 

 

*** 

 

Insert iz scenoslijeđenja/varijable 

 

SCENA PRVA 

Baka ga uči riječi hebrejskog. Jedna baka... Koja može reći da smo svi Cigani, i da se svi bojimo... 

 

SCENA POSLJEDNJA 

Baka ga uči sve o Đurđevdanu. Druga baka... Koja može reći da Cigani su oni koji stalno putuju, da slave istu slavu, da ni oni nisu ničiji i da jesmo svi Cigani... 

 

PSEĆE SRCE 

Dva dječaka u Mariupolju jedu mrtvog psa. Šute. Prvi jede njušku. Drugi nogu. 

Prvi potom laje, drugi trči na četiri. 

Marija na polju cvili. 

 

*** 

 

Već skoro mjesec dana rađamo predstavu po romanu Što na podu spavaš. Ekipa je potpuno nevjerojatna: redatelj iz Beograda, glumci iz Zagreba, Sarajeva, Novog Sada... 

Tri teatra - Dramsko kazalište Gavella, SNP Novi Sad, NP Sarajevo uvezao je koprodukcijski festival MESS u veliku regionalnu priču. Mladi glumci, od kojih neki nikada nisu bili u Zagrebu ili neki u Sarajevu ili neki u Novom Sadu... 

Tim je pomno odabran okom Majstora Kokana Mladenovića i sada gledam kako preciznom rukom teše buduću predstavu, kako je oblikuje i prestvara iz jednog jezika u drugi. 

Sve podliježe studiji i analizi, svaka rečenica, svaki lik, svaki trzaj u tkivu romana. 

Čudo mi se odvija pred očima, čudo prijenosa jezičkog sanjanja u sanjanje tijelom, svjetlom, muzikom, pokretom... 

 

Majstor zna kako treba zemljicu ugrijati da se u nju zrno može položiti, Majstor zna koliko točno treba voljeti zrno, kako ga ukvasiti, kako ga izložiti kapi, s koliko nježnosti i samurajski precizne odluke ga presjeći ako krivi cvijet krene nicati... 

I neizgovorivo do neizgovorivog kako da izgori u kriknutom. 

Majstor osluškuje, traži, sluša, šuti, oprašta i cvijet se mirisom može onjušiti a da još ga nema... I etida i pištolj se repetiraju. I zavjese i jabuke se nakupe. 

 

*** 

 

Jedan od junaka iz drugog romana je živ. 

Javio se preko facebooka da je to vjerojatno on, nakon što je pročitao roman. 

“Bio sam teško ranjen i imam 5 metara crijeva manje, ali sam živ. Hvala Ti!”, napisao mi je. 

Sve je, kaže, povezao, i taj lik samo može biti on. Izuzev smrti, sve se slaže. 

“Naravno, izmislio si da je poginuo?” piše mi. 

 

“Nisam”, pišem mu, “stvarno si poginuo.” 

(zurnal.info)