Iz Crvenog solitera: Češljugari

Šećući netom nalijećem/nadlijećem neku grupu na “društvenoj mreži”, u kojoj pohranjuju ničije fotografije, s konca 19. stoljeća i početka 20. Kakva enciklopedija ljudi, bezimenih, potpuno anonimnih, nasmijanih, starih, djece, oficira, princeza nekih, vojnika, nasmijanih radnika, kočijaša…
Posebno me dotakla bujica fotografija nepoznate djece s početka prošlog stoljeća. Dovoljno je prošlo vremena da su sva djeca pokojna. Gledati nasmijana lica, zaprepašćena činom fotografiranja, jest kao da si nagnut nad provalijom, koja te mirno čeka jer zna da ćeš sigurno doći.
Koliko je te djece nestalo u ratovima, tko je postao stari čovjek, koga od njih je mladog pokosila bolest, glad, tko je možda postao glumac ili bankar, ili je postao general, tko je bio najbolja majka, kakav djed je postao, recimo ovaj dječak?
Svaka fotografija samo je množila ulaze u stotine romana, filmova, pripovjetki, biografija; da li su se nekima od njih životi međusobno dotakli?
Povezati dva portreta koja su nastala čak na različitim kontinentima, imaginirati preplet njihovih sudbina, dodati tome još tri fotografije – eto priče, koja bi čak bila dokumentirana istim fotkama kao stupnjem uvjerljivosti. Svi ti mrtvi, toliko zemlje.
Jedini uvjerljiv dokument o nama.

* * *

Mrtvi, kao iz nevjerojatnog filma Johna Hustona, po Joyceovoj priči iz “Dablinaca.”
Posljednji film Hustona, po posljednjoj priči Joycea.
(A filmski život samog Hustona omađijan je smrću. Ta je dama uvijek igrala glavnu ulogu kod Hustona, od početka njegovog bavljenja filmom. 
U “Čovjeku koji je želio da bude kralj”, npr. junaci bivaju zavijani snijegom u smrznutim bespućima Himalaja. Svjesni sigurne smrti, brane se jedinim preostalim sredstvom – neobuzdanim smijehom, koji pak pokrene lavinu koja formira snježni most koji ih odnosi …)

Mrtvi u božićnoj noći, možda 1904. godine. I snijeg pada kroz čudan plavičast filter.
Mrtvi se osmjehuju, sve je na svijetu upravo na svojem mjestu i sve na svijetu mirno čeka na konačište, uz svršetak neke muzičke fraze, koju u životu još drži zaostao pisak u grlu oboe. Nada je sporo i tiho mjesto.
Koncu konačište, u dva namotaja oko ružina tijela u vrtu.
Gabriel Conroy mirno odašilje riječi u snijeg. Joyce se smiješi iza zavjese na prozoru.
Iz zaleđene vode štrče panjevi, poderotine negdašnjih stabala.
Leden vjetar namiješta osmjeh na plavoj pustini. Sve je isti mizanscen, na svim fotografijama davno umrlih ljudi.
Ono što još jedino ostavlja prostor začudnosti jest - čemu postojanje takve grupe na “društvenim mrežama”? Ili, puno prikladnije - zašto sam proveo nekoliko noćnih sati budan, nad fotografijama (sortiranim po vremenu pristizanja na “stranicu”), uznemiren radošću na svim licima?

Magla izrijeđena, pristigla iz “Amarkorda”, u pijesak usidrava papirni brod.
Stojim, kao pod napadom mjesečarstva, zaljuljan i otvorenih očiju.
Sve se krikovito spustilo u zanijemicu. Dokumenti halapljivo jedu zemlju.

* * *

Starica iz susjedstva mi priča kako noću gotovo ništa ne spava. Tumara, kaže, po stanu i razgovara sa sobom.
“Jedino mi je dobar taj viber, pa mi unuk noću iz Amerike šalje slike sebe nasmijanog.
Sinoć sam greškom sve slike obrisala na telefonu.
A i šta će mi kad znam da je radostan?”

Zatim se starica blago nasmije, dodaje da je danas sveti Prokopije, zaštitnik, mladenaca i male djece.
"Na današnji se dan, sinko, ni mrtvi ne sahranjuju, jer su kamen i drvo prokopni".

* * *

Češljugar (Carduelis carduelis) je malena vrapčarka iz porodice zeba. U narodu ga se često naziva "štiglić" (od njemačkog Stieglitz.)
Dejan G. prodaje češljugare. Ima i svoju "stranicu" na društvenoj mreži, putem koje ubrzava prodaju i nabavku, te se povezuje s drugima koji imaju češljugarnike.
"Ona ti je, druže moj, kavezna ptica, i mnogi je miješaju s kanarincima", objašnjava mi, "gnijezde se na listopadnom drveću, ja ih razlikujem po bijeloj točki na zatiljku, koja se nalazi iza crnog područja...
Otkuda se ti, matere ti, interesuješ za češljugare?"

Otkad?
"Uh, pa još otkad sam pročitao u jednoj njemačkoj drami, Tollerovoj, kako je Hinkemannova punica oslijepila češljugara da bi ljepše pjevao", kažem.

Dejan me gleda.
"Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj".

* * *

Muze ne pjevaju za doba rata? Slijepe su?
Ništa ne šuti za vrijeme rata.
Tako ne šute ni muze, to topovi lažu, laskaju sebi. I dopodnevne sjenke postoje, bez obzira prave li ih puške ili procvali bagrem. Umjetnost će se uvijek objaviti tamo gdje je pozvana, samo se razlikuje jakost dozivanja. Mrtvi, s druge strane prozora.
Mali taj zrak, kaplja bola i limfe, buka našeg krvotoka i nasmijan genius koji ga iznova krvotokuje; nema on vremena za prljavost naših međuljudskih zala.
Nož može posjeći grlo, izvaditi ptičje oko, ali i nož drži ruka puna krvi, već zahvaćena umorom. Za taj umor se pjeva.
Za uvećati umor u ruci s nožem.

Slijepi češljugar je čekao da Hinkemann dođe iz rata.
Da se spuste u zanijemicu. 

(zurnal.info)