Bilješka o koreografiji Miloša Sofrenovića.
/MEDUSE: Duhovi Sylvije Plath.
Inspirirano poezijom Sylvije Plath, režija i koreografija Miloš Sofrenović
Dramaturgija Milica Konstantnović
Produkcija Istarskog narodnog kazališta, Pula, Hrvatska/
Smrtonirano proljeće. Okument.
Kakvo se moglo nalaziti u slogu rečenica Bruna Schultza. Ali nije, iako se zemljopis poprilično slaže.
Zapravo, na tom dozidanom katu (Našeg Malog Pozorišta, govorio bi Brecht) nikada nisam sjedio na svojoj glumačkoj stolici, niti se pogledao u to, novo ogledalo, postavljeno samo za nekoga tko će se u nekog Drugog šminkati i presvačiti, eto baš tu.
Tako se odigralo. Da je ostala navika da se presvlačimo u tzv. muškoj ili ženskoj garderobi, odmah pored izlaza na pozornicu. Kao i neizbježna “treća garderoba”, također pored (zadnjeg) izlaza na scenu.
“Garderoba gore”, s imenima glumaca ispod ogledala, nikako se nije shvaćala ozbiljno - “a i bila je predaleko, da se natrčiš do bine.”
Prozor prema Muzičkoj školi.
Kako otvoriš prozor tako ulijeću note nečega, većeg ili ne – ne znam. Note su možda i pogreške, sve dolazi iz otvorenog prozora na Muzičkoj školi, gdje također na drugom katu, neki dječak svladava skale, potom iznenada nevjerojatni katovi tonova Aleksandra Skrjabina. Svira ga Dmitrij Aleksejev?
Proljeće smrtonirano. Takvi tonovi. Kad učenik ode, za klavir nekad sjedne nastavnik, tako rijetko…
Vidiš li u zrcalu svoj lik, jesi li sebi samo (d)okument ili mogućnost svakoga kao Drugog?
Samo zarez. Samo zarez.
(Meni je ljepša – zapeta. Ona koja zapinje o neku riječ, inače ide nekamo drugdje.)
Tako rekao bih Lj. ali nije u sobi.
Uvijek ima da se natrčiš do bine.
* * *
Stare fotografije – oko kojih se plete pričano. Dokument koji se vraća u fotoaparat kao OKUMENT, vraća se po oko koje je vidjelo. Zamisli – pokretni krematorij. Kako se to uopće može pojmiti? Smanjenjem troškova? Pokretni mali Auschwitz, ali za svoje drugove. (A ja o pokretnim liftovima, eh…) Urnica i urica. Kao što Poljaci kažu za sat “godzina”, piše Šnajder u Doba mjedi. I mladog vojnika zamisli, pod ceradom vojnog kamiona, s kojeg gleda u taj pokretni krematorij, koji se vuče u koloni za njima.
Mobilni telefon, mobilni pepeo.
Tik-tak, tik-tak.
Svladana skala, dječak je nasmijan, pred trk do bine.
* * *
Zašto niko ne piše o “pustošećoj bolesti ljubijskog borika”, kaže mi stari Ljubijanac, pusti više Crveni soliter.
Vrt – oglavica. A imamo i - Hrastovu Glavicu. Poprašene maglom, s razvalinama u lišću, šuma nam raste. (Pa kako je niko ne zove Hristova glavica, pusti više Crveni soliter?)
* * *
U “Doba mjedi”, genijalni Slobodan Šnajder potpuno perfektno, majstorski, komparira dvije podjednako monstruozne scene: prva je - borba “prsa u prsa” njemačkog esesovskog vojnika i vojnika Crvene armije negdje u Poljskoj, u Drugome ratu, u kojoj jedan drugog uspiju preklati i tako ostanu u smrtovnom zagrljaju, i nađu ih kamaradi nekoliko dana kasnije, ali ne mogu ih ni pilom zaleđene razdvojiti te ih pokopaju u isti grob, i druga scena – tuča mladića Srba, Hrvata, frankovaca, folksdojčera, boljševika u nekoj krčmi koju su zakupili radi veselja, sve u Sremskoj Kamenici 1939. godine, gdje pri međusobnom mlaćenju slučajno jedan nogom otvori vrata peći, i vatra se raspe gostionicom a oni je ne primjete dok ne bude prekasno, i svi izgore, također ostanu u zagrljajima izgoreni do neprepoznatljivosti.
Pa i njih pokopaju u jedan, jedini grob, jer ih nije bilo moguće razdvojiti a da se ne saspu u pepeo. Sve u jedan lijes.
Tik-tak, tik-tak.
“Sve skupa – strašno i glupo. A to se mrtvima ne smije reći u lice”, napiše na koncu Šnajder.
Obrušaj skale do akorda, zapeta po zapeta, zarez po zarez na grlu.
* * *
Isluženi ratni zločinac. Vratio se.
U rodno selo.
Tik-tak, tik-tak.
Žena mu vjernica, čekala ga, čuvala kuću. Nije krv voda, veli ona, dječaci odrasli, skale svladane, godzina za godzinom…
* * *
Rusija je potvrdila da je u borbama u Ukrajini poginulo hiljade vojnika, no neovisni izvori tvrde da je taj broj, kao i broj poginulih tinejdžera vojnika, daleko veći. Mladi ruski vojnici ubijeni u Ukrajini pripadaju tzv. "Putinovoj generaciji", rođenih tijekom njegove 22-godišnje vladavine. Mnogima od njih nedostaje vojno iskustvo te su daleko najugroženiji. Kada imate 18 ili 19 godina ne bojite se toliko smrti kao kad ste stariji. A k tome s puno testosterona u krvi, radite gluposti, spavate na podu. Točan broj tinejdžera u ruskoj vojsci tajan je podatak, no moguće je da ih se na tisuće trenutno bori u Ukrajini.
"Klinci! Mi smo klinci. Uzeli su nas s 18 godina!", vikala je prošli mjesec u kameru, tijekom borbi za ukrajinski grad Sumi, skupina ljutih mladih ruskih vojnika.
Impala je poput srne, a ipak je cijelu guta burmanski piton, i nestaje u roku jednoga sata.
Jednomjesečni obrok.
Tik-tak, tik-tak.
Ali, piton dok guta plijen, vrlo je i sam laka meta, te lav koji je sve iz potaje pratio, brzo je davi nesposobnu da se brani. I to čim je progutala impalu.
Za dva sata svijet je manji za burmanskog pitona, kao i za impalu u njemu.
Pokretni je ovo krematorij, sve u jednom grobu utrpano čeka.
Ali kako to mrtvima kazati u lice, pusti više Crveni soliter?
(zurnal.info)