Iz Crvenog solitera: Osmijeh velikog vođe

Zapravo, otkad znam za sebe ili nema mlijeka ili ulja ili banana, ili je "stabilizacija", pa je par-nepar vožnja automobila po registracijskim oznakama brojeva, ili rat, ili nema mazuta, nema drva, nema cigareta, nema struje pa su restrikcije i liftovi ne rade pa nosimo drva na deveti kat solitera, pa nema vode, nema plaće nego samo bonovi, nema piva, nema, nema, nema... Još izvrsno pamtim kako kao dječak čekam u dugačkom redu pred trgovinom "Kod Bebe", pored Crvenog solitera, da kupim jednolitarsko neprokuhano mlijeko, i pamtim ograničenja - da se mogu kupiti samo dva litra, samo dvije vrećice nečega.

Zato, kaže Lj. mi i jesmo posve utrnuli, nama je odavno svejedno, životi su nam protutnjali u muci čekanja, u silnim razočarenjima u sve i svakoga, u obećanjima, obećanjima, lagarijama i gadarijama...

Nema tu riječi, samo pokunjeni, potopljeni i tužni ljudi.

* * *

I, ništa. Čuješ, ništa.

Kraljica je umrla, a mi se radujemo, mi se svakoj tuđoj nesreći još samo radovati možemo, svojoj se ne možemo ni pokloniti ni otkloniti...

Premijera je za koji dan!

Covid je i to uspio prolongirati, ali samo za nekoliko dana.

ŠTO NA PODU SPAVAŠ izlazi, isklizuje s papira u izgovorene rečenice na scenu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, i uplašen sam i nemoćan. Nebo bolan ništa. Napukla svjetlost, požar, stid, i riječi koje odabireš da u njima živiš. 

Tko nema dom, taj živi u riječima, rekla je baka. Ali, tko nema riječi...

* * *

Šutnja je antiempatijska, drži nas u jednoj  istini i ne dozvoljava da vidimo stvari iz više uglova. Šutnja je uništavajuća i zbog onih koji dolaze nakon nas. Zakopavanje u sebe i negovor stvaraju kritičnu masu nekazanog, koja počinje da nas guši, da kipi kao mlijeko i da nas jednoobrazuje. Govorom nadilazimo bivanje i prelazimo u aktivno trajanje.

Idući putem manjeg otpora počinjemo povlađivati neslobodnosti, razoružavamo sebe, a svijet nam ostaje nerastumačen i gluh. Aktivitet jeste osvajanje sopstvene slobode, shvaćene kao potvrda naše ljudskosti. Bez slobode da pustimo svijet u sebe - ostajemo sami, maleni i nerazumljivi, upalančeni i uplašeni. Govoriti nije hrabrost. To je jedini ljudski resurs nedohvatan životinji, uz saznanje o smrtnosti.

Ali, tko nema riječi...

* * *

Gledam fotke jednog od ovdašnjih vođa s unucima, nasmijan, sretan što im je osigurao budućnost pored sebe i svojeg starenja...

Ispod su komentari - stariji ljudi su užasnuti, jer taj čovjek, vođa, "glavni baja", vrijeđa ih - njihova djeca i unuci su po "njemačkama" a oni nemaju prilike da grle svoju djecu i unučiće, dok "glavati gospodin" bi nas još zavadio i s tim "njemačkama", pa da nam i djecu i unuke odande potjeraju, da ovdje pocrkamo od gladi, zagrljeni.

O, "velike baje", resurs vremena je nenadoknadiv. Mi smo na ovom svijetu prekratko, da bi naša biologija služila vašu ideologiju bogaćenja do besvijesti. Resurs vremena je, ponovimo, nenadoknadiv!! Posijedjeli ratnici/radnici tek sada, preko trideset godina kasnije, počinju razumjevati da su izigrani od "svojih" razbojnika, koji su samo žvakali ideje nacionalne ugroze.

Ali, sada je kasno, sada su oboljeli i prerano ostarjeli, svoje su gubilaštvo prekasno uvidjeli, ako su uopće sagledali ogromnost općeg poraza. Kada rođenu djecu i unučad od sebe tjerate, a još uvijek ne razumijete šta zapravo činite, to se ozbiljno graniči s moralnom retardacijom u koju smo dovedeni.

Kad rođenoj djeci budućnost vidite što je moguće dalje od sebe, to znači da ste ipak priznali potpuni poraz – a još uvijek nemate hrabrosti da to sebi kažete, izuzev bijesnih, jalovih komentara ispod vođinih fotografija. Krišom plačemo, jer nam unuci odrastaju daleko od zemlje koju smo „čistili“ u ime "nas"….Sad sami sebe "čistimo" od nas.

“Konačno“ i „čistili“– te dvije strašne riječi, iz prošlog su stoljeća, ali nismo ih uspjeli izbaciti iz dvadestprvostoljetnog rječnika.

Ali, tko nema riječi...

Taj ima usko grlo, prepuno iskipjelih dugo čekanih suza. 

(zurnal.info)