Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Kupujem kamerno smetljište
Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom. Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.
ilustracija: božana radenković
Scenoslijeđenje, varijable II
Nije tako bilo.
Kada bi likovi mogli atakovati na autora i tražiti odgovore za svoje živote.
Nadgornjavanje fakture i mašte vodi u metastabinost dokumenata, svakako neuspješnu. Povratak u poljuljanu stabilnost dokumentima nimalo nije lak, i prolazi teritorijem alegorija, sumnji, metafora.
Nije bilo tako.
Likovi koji su sada živi glumci, imaju mi reći neke svoje istine, ljuti su, smiješni u pokušaju da preprave povijest o sebi. Svaki neispričan događaj zna da se zapravo nikome nije dogodio.
Tu počiva puno tuge. Istinitost razbija roman, hoće ga u povijesnosti, a to ne može.
Nekažnjeno.
Roman je vraćanje udarca događaju, po cijenu – “reći ću te, ali kako ja hoću.”
NIje tako bio?
Likovi, živi likovi, prepravljajući svoju istinitost u romanu naglas, na sceni, napadom na autora, sumnjajući u napisano dovode u sumnju same sebe, svoju događajnost, i sami se sele u izmaštano.
Ipak, suludo je igrati sebe kao autora romana, poduplati se, javno svoju maštu dovodeći u sumju.
Kuda će to odvesti?
U neko “tako bilo” svakako, u minimum gdje se srećemo i pristajemo na igru.
* * *
“Najlon” pijaca u Novom Sadu, koju s I. posjećujem u vruće lipanjsko jutro.
Slušaj samo odlomke razgovora ljudi oko sebe, kaže I.
Osluškujem, nepažljivo razgledajući “bezvrijedne” sitnice poredane po kartonima, najlonima, tepisima, novinama…Po podu, dakle. Po Podu.
Svatko prodaje nešto. Vruće je i gužva neopisiva, naletom toplog vjetra opkoljeni smo mirisom roštilja.
Djevočica zagleda ostarjelu lutku, donešenu s hrpetina nekog njemačkog otpada, lutku, koja se naputovala u romskim kamionima i stigla. Tkozna čija je to lutka bila, i u kojem dobu, i u kojem gradu, i kojoj djevojčici nekadašnjoj?
Starica se lutka, unatoč prljavosti i staromodnoj haljinici, ipak dobro drži, čim je djevojčica tako zadivljena gleda.
A curica je siromašak neki, debeljuca, Romkinjica.
Mater je pored nje, velika lavica, odjevena urnebesno, poput voditeljice s pinkovanih televizijskig kanala.
Djevojčurak stidljivo propituje može li joj majka kupiti “ovu lutku?”
Lavica je grubo povlači, uzima joj lutku iz ruku, vraća na gomilu stvarčica na podu, i odvlači kćerku dalje uz riječi – “meni se ne sviđa.”
Nestaju brzo obje u gomili ljudi, u velikom potonuću među njih, u dubinu.
Sve si čuo, kaže I.
Romani tutnje oko nas.
Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom.
Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.
Neki sam Šejka u šetnji jutarnjoj, pa još stignem kupiti i umašćenu knjižicu “Dnevnik o Čarnojeviću” mladoga Crnjanskog, a sve to za smiješnu svotu dinara.
Od utrženih stvari, čini se, Crnjanski je još bio i najeftiniji. Tako bilo.
* * *
Plotun s Aurore.
Što će, čini se, razbuditi zaspale uralske vjeverice u stablima kestena (koji se na jesen imaju brzo presvlačiti.)
Staljinske biste niču iz zemlje, rastu iz blata golootočki krikovi. Zamandeljštamljeni kosturi na gulazima opet imaju samo šaptave usne poludjelog Šalamova.
Obrnuo se krug.
Čeljustnikov više ne skriva čizme ispod mantije. Ahmatova u redu za hranu dodaje ceduljice Nadeždi M.
Na "bijelim" ruskim grobljima, breze se sašaptavaju u pravilnim rimama.
Tako će biti?
* * *
U prevodu sa književnog na kazališni jezik, sam sam u Spavanju na podu.
Hešteg "čistečizme", čahurica od pisma Boti. Tesarov sin ide biti mesarov.
Jezici se preslaguju, sol curi po jabukama... Fantomska bol za rukom stišće šaku.
Sve hoće da bude kako nije bilo, pepeo je brašno progoreno na vodenici.
* * *
Možemo vrlo sigurno reći, da oko bira šta će vidjeti od toliko ponuđenog, da naš vid "bira za nas" - šta uopće uzeti na okomet.
Tako upamćeno ovisi o viđenom, viđeno o biranom, pa smo na koncu sami odabrali šta pamtimo.
Istinitost ovisi o odabranom.
"Tako bilo" postaje "ono što sam odabrao da je bilo."
Pa se uči povijest, pa se Alzheimera zaziva za ono na šta se okomilo naše nesjećano.
* * *
Nakon proba u SNP Novi Sad, okupimo se u izvjesnoj pivnici, gdje se zapravo uz točeno pivo, proba nastavlja u drugoj akustici. Tamo nas jedne večeri posjećuje baka cvjećarka, koja nudi čitav buket glumcima... "Kasno je", veli, "ostalo mi je cvetova od danas, pa da se rešim, deco uzmite, neka dame ulepšaju kosu, uzmite draga dečice glumačka."
Majstor Mladenović uzima svo preostalo cvijeće, bakica se smiješi, rascvijećena.
Likovi moji, naoružani cvjetićima, "napadači" na Cvijetićevu verziju "tako bilo", zadjenute latice s moje "kape do Poda."
(zurnal.info)
