Iz Crvenog solitera: Cijeli svijet je uzak most

 

 

Ponekad, pohodi me moj nikad rođeni sin, pa se zapričamo, (kao cvijet iznenadno pojavljen na drvetu trešnje, i s njom upjevan jezikom koji meni nije dato čuti). Kako ti godine budu rasle, sine moj, velim mu tako, sve ćemo bliži biti, jer to ne rastu tebi godine nego meni, u približavanju tvojoj sjenci. Mene sve više mrtvi pohođuju, i sve ih je više, sve slabije se branim, sve dublje s njima se razumijem, pa se i smijemo, govore mi o tebi – kažu i da me se sjećaš, da čekaš, spominju se mora, zemlje, tišine koja su sad, kao i ti što si. 

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.” 

Tintarnica mi presušuje, oči su moje sve izgledanije, voda od koje su, sve mutnija je kako se ušću spušta. I dan dolazi kad ću se uspavati u tvoj san, pa ćeš ti mene voditi kroz sanjanje svoje, gdje je ničijost održiva u svojoj metastabilnosti, gdje se ničijnik dotiče sa svime stvorenim i svime što je imalo namjeru stvoriti se. 

U selu ovdašnjem koje Mrakovi se zove, samo dvije bake žive, svaka u svojoj kući, svici ih samo posjećuju, pozvani od imena sela. 

 

* * * 

 

I čemu zapravo, taj (valjda plemićki, staležni) običaj da se uzima posmrtna maska? 

Roman “Schindlerov lift”, (kratku fikcijsku priču o zajednici ljudi na jednom mjestu, u koju se lagano infiltrira mržnja, poput jutarnje riječne magle) završio sam upravo Krležinim pominjanjem izrade posmrtnih gipsanih maski sa lica Ferdinanda i Sofije, noć nakon sarajevskog atentata? (Dragi moji crvenosoliternjani, riječima Frica - sve bilo je samo gipsani otisak lica, onoga koji je upravo otišao.) 

Komu je to uopće moglo pasti na um, čuvati te grimase, uhvaćene na vratima smrti? 

Eno i Brechta, Mahlera, Liszta… Zašto je važno to lice, sa samih štokova onostranjeg, tek leđeno? I čije je to lice, koje je maloprije prestalo biti lice? Boji li se, ili pak odiše mirom koji nama podgrijava nadu, da će i naše lice ovako biti spokojno, pomireno s-pokojno? 

Ti si to, sine, opet velim mu. Ja evo kao tvoja maska, ti moja čekana posljednja grimasa. Ne boj se, vidi koliko mira, koliko zadovoljne mime ima u odrazu lica, onoga lica kojim odlaziš. 

Ne boje se, dvije su to bake, u selu Mrakovi. 

 

* * * 

 

U svojim dnevničkim bilješkama čitam podatak da sam posljednji puta pjesnika, doktora Tonka Maroevića, vidio u sarajevskom hotelu Grand, iznad željezničke stanice, 28. 9. 2016. na “Sarajevskim danima poezije”. I još – doručak u oronulom hotelu, za švedskim stolom, s kojega je hranu upravo uzimala vesela, glasna, pričljiva srednjoškolska stolnoteniska ženska ekipa iz Žepča! 

Dvojica koja se sudaraju želeći dohvatiti isto kuhano jaje sa stola, iz jednoga tanjura. 

Poslijepodne pijem, čitam dalje, kavu u nekom pubu preko puta hotela Europa. Promiču lica, koferi, čekam Selmu D. da uradimo razgovor za Treći program BiH radija. Neki debeli tip pije petu kavu i puši mislim devetu cigaretu. Objašnjava nešto glasno starcu pored sebe skamenjenog, ogipsalog lica, možda ocu.  

 

* * * 

 

Išao u neke dane iza Vaskrsa, u malu crkvicu, u seosku drvenjaru, pod planinom, nezagrijanu dugo odsutnim suncem. 

Zatekao dvije ostarjele monahinje, sitne, zapjevušene, dok peru pod, ručno, spuštene na koljena. Nisu me mogle vidjeti, sporo sam dolazio. 

Jesu, i dva vrapca prhnula su sa sitne brezice ispred. 

Baš dva, pita Lj.? Baš dva, velim. 

Ipak je još jutro, nisam nikako očekivao ovako nebeski doček. Sitnija od njih, pjevušila tiho, a ipak sam čuo riječi – dođi, dođi mali Hristose, da te majka podoji, da te majka podoji. 

Otišao sam uplakan, ni od kog viđen. 

Bio si to ti? Jesi, zar ne...

 

* * *

 

Maslac iz ludničke užine, rukavica od juneće kože u kojoj kneginjica krije znojan dlan (i kažiprsnu jagodicu kojom je sinoć u osami naježivala vrh dojke), zaspalo dijete na ramenu oca iznošeno iz kina, prskalica za vrt punjena preledenom vodom, petrolejev miris zaostao u bivšoj lampi, mezar nečiji pun cijelonoćnog snijega, neujaćena lasta pristigla s juga, slovosječe umorne usred pjesme... 

Baš dvojica. 

Ne boje se. 

Mrakovi idu biti ime selu, kostohrpice idu biti iza mesnice, gdje si ti, nikad rođeni sine. 

(zurnal.info)