Iz Crvenog solitera: Iskušavanje snijegom

 

Zanimljivo je kad, recimo, na stranici "Prodaj stvari što ti više ne trebaju" - nađeš svoju knjigu - "Snijeg je dobro pazio da ne padne", 2019. VBZ Zagreb.

Zaspu te pahulje. Hulje pa hulje.

Pahulje otopljene u ulje. Zašto to netko prodaje, "zašto mu više ne treba" (tvoja) knjiga? Do kada mu je trebala?

* * *

Mlada zagrebačka glumica igra moju majku u predstavi po istoimenom romanu "Što na podu spavaš". Na terasi hotela u Novom Sadu sjedimo sa Saletom, glumcem pokojnog A. P.  (frendom moga brata).

Šutljiviji je, pomalo rezerviran. Ujedno, igra i odraslog sina moga brata u Americi.

U tzv. stvarnosti, Sale još je predobri mladi čovjek.

Cura, pak, koju sam sasvim izmislio u romanu, pa je tako dospela u predstavu (i tu biografija moje obitelji opasno proklizi u nedogodivo), pita me - hoću li čaj?

"Majka" i ja smo u razgovorljivoj priči. Ljuta je, ali ne kao bratova i moja "prava" majka, nego kao ona koja tvrdi da jest, i to gotovo dva sata na sceni.

Posve javno. Ljudi karte kupuju da to vide.

Ljuta je zbog neke moje rečenice, koju bi da ne kaže "pred ljudima"... Mile mi matere.

* * *

Te je 22. godine stoljeća 21., umro u kasno ljeto i Bane Bumbar, Jean-Luc Godard, umro i tvorac Korni grupe što je nekad pjevala o Loli i njegovoj ljubavi, Kornelije Kovač, pa legendarna glumica Irene Papas, pa veliki Radko Polič... Smrt se na sve sama kalemuje.

Ima li, matereti, Taibove jabuke iza Crvenog, pita me školski iz Amerike?

Nema, tipkam mu po viberima, zemlja je pojela trulu jabuku.

* * *

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična.

Manje zvuka jest da svaki zvuk je zvuk.

Manje svjetla jest da svako svjetlo može biti osnovno svjetlo.

Čak i biti sopstveno ja na sceni, znači upravo isto - ne dodavati sebi ono što ti misliš da si.

To spaljeno selo gdje su se vratili jest savršena pustinja. Na njoj mokar tepih, veličina spaljene kuće.

Sveti Prokopije, zaštitnik bunardžija u pravoslavnoj crkvi, mladenaca, male djece…Kaže se da je Prokopijevdan težak svetac – toga su dana i kamen i drvo prokopni, a bunardžije i rudari ne rade.

U selima se ne dotiče ašov niti lopata, i ništa se u zemlju ne bode, žene i djeca se ne kupaju. Mrtvi se ne sahranjuju.

Rublje se pere. Samo se svadbe priređuju.

I pjeva se na svadbama. Mokro rublje i mrtvi koji imaju sačekati.

Manje prašine, više pjesme prašinine. 

* * *

Karahasan piše u "Knjizi vrtova" o pustinji kod kršćana i vrtovima u islamu. Npr. "muslimansko mezarje je vrt". Ili, "kršćanstvo počinje na rubu pustinje". Svi u nju odlaze na iskušavanje.

Iskušavanja su sva pustinjska. Pustinja u islamu, kaže Karahasan, jeste mirna diskretna prisutnost, objektivnost sama.

Nema u kršćanstvu, a nema ni u islamu iskušavanja snijegom.

Kušnje pahuljama.

Nekog Isusa ili Svetog Ivana od Križa, koji leđima liježe na mlad snijeg, da bi ostavio kratkotrajan i leden trag.

Ili, da parafraziram Žižeka: mi ćemo napraviti Marsovce i nestati. Pitanje jest šta je bilo od one rajske jabuke a ne Taibove, iza Crvenog.

* * *

Prašina onoga koji se objesio, I prašina onoga koji ga je objesio.

Za dva vjetra, jedna je hrpica manja.

Možda bi to nazvali i alokronija ili neistovremenost vremena.

* * *

Na Tajvanu razoran potres, prije desetak dana. Razbijeno je i preko 2200 pogrebnih urni u kolumbariju blizu Taitunga.

Pepeo koji se nalazio unutra, sada je pomiješan.

Možda tako izgleda iskušavanje snijegom. 

 

(zurnal.info)