Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Teatar nije uspio
Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.
Mislim i da sam se zapravo čitav život vrtio oko dvije Brechtove misli, kazao sam Lj.
Prve, “ako dobrota u društvu nije uspostavljena kao potreba, nitko neće moći ostati dobar zadugo”,
i druge iz 1927. godine, iz teksta “Moderno kazalište je epsko kazalište”, u kojoj Brecht kazuje o KULINARSKOM TEATRU, koje definira kao kazalište koje sebe vidi kao proizvod ponuđen tržištu, pa samim time nema ambicija izuzev da gledateljima ponudi jeftino zadovoljstvo.
(Siroti B. Brecht nema ništa protiv.) Problem nastaje kada “kulinarski teatar” pomisli za sebe da je inovativan i prevratnički. Naime, "ili prodajete karte ili pravite kazalište."
Dakle, dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.
Pogotovo u društvu bez dobra kao potrebe.
(Čak u doba rata, u Pozorištu Prijedor bez struje, vode, grijanja, reflektora, bez ičega, nakon što je pozorište opljačkano u rano ljeto ’92., htjeli smo - ratu oponirati, proizvoditi više dobrote, kad je društvo oko nas potpuno ostalo bez nje.)
Između tih dvaju Brechtovih misli može se smjestiti čitava semiotska tišina, neki tankopisan tanatografski krik. Moj mali život žrtvovan ideji da se jednom u Prijedoru odigra napokon Shakespeare ili Brecht. Još nije. A iduća je sezona 70. (slovima – sedamdeseta) !!
Moja pozorišna generacija dovela je za ruku Becketta, Dostojevskog, Harwooda, Čehova, Kiša, Skendera, Matišića, i Pavića, i Machivellia, Erdmanna, Pekića, Andrića, Gavrana, Simovića, Gogolja, Steriju, Nušića, Vojnovića, Kovačeviće (Sinišu, Dušana), Stefanovskog Gorana, Radmilu Smiljanić, Romčevića…
Kulinarski je dobro služiti ih ledene, kao glavno jelo!
Stvarati dobrotu, stvarati topline, kažem uglas s Lj.
* * *
G.D. je mlada, lijepa, pjevačica je, išla je u muzičku školu.
“Nema posla za nas koji bi živjeli od muzike”, kaže.
“Zato pjevam na svadbama i koridama, a sve više i na crkvenim zborovima. Sve ti je to pozorište, kao i kod tebe, čak ima i više hrane, pa je ovo više kulinarsko pozorište od onoga koje pominješ.”
* * *
Ne mogu prestati razmišljati o bebi u utrobi Mirele Čavajde. Na rutinskom ginekološkom kontrolnom pregledu, fetusu su pronašli tumor na lubanjici, i to u 24. tjednu majčine trudnoće. Zatim su u Kliničkoj bolnici “Sveti Duh” u Zagrebu, liječnici odbili da izvrše abortus, pozivajući se na famozni “priziv savjesti”, kojim sebi zabranjuju tzv. “fetocid” (kakva jeziva riječ!).
Odbijaju da “ubiju dijete”, bez obzira što tumor na djetetovoj glavi prijeti da ubije i dijete i majku.
"Sveti Duh" ima priziv savjesti (!?) u društvu koje je stvoreno na dobroti liječnika, koji jel'te eto uredno ne koriste prezervative, dobroti liječnica koje imaju pune kuće djece, nedjeljom skrušeno na misama prizivaju istoimeni Duh Sveti da ih "očisti" od grijehova. Klinička bolnica u kojoj se tegliraju fetusi radi proučavanja, kao vrganji u kulinarskim ostavama. A tumor raste, raste tumor, tu...
* * *
Dječak je previše nasrtljiv pri prošenju, kod crkve u gradu M.
Malo dalje, još uvijek mlada žena, krišom me promatra. Tek kasnije shvatim – dječak podvodi majku, ona prodaje islikane ikonice i vještačke tulipane navlačene na žicu.
Svjećonoša Duh Sveti nekako uspijeva zadugo ostati dobro.
* * *
Povodom 40 godina Pozorišta Prijedor, 1993. godine, u ratu, režirao sam dramu DUPLO DNO, Gorana Stefanovskog. Ovako sam učinio:
dječak Đorđe B. (imao je tada 13 godina) tokom čitave predstave, u drugom planu, na dnu pozornice, ležima okrenut publici svo vrijeme, gleda na video rekorderu igrani film Andreja Tarkovskog IVANOVO DJETINJSTVO.
Čitavu predstavu se ne miče, netremice gleda film. Na početku uđe na pozornicu i uključi video.
Točno koliko traje predstava, traje i film. Kad se predstava završi, on gasi video i odlazi s pozornice. Tarkovski je IVANOVO DJETINJSTVO uradio prema kratkoj priči Vladimira Bogolomova “Ivan”, iz 1958. godine. Predstava je obilježavala trajanje pozorišta, uprkos ratu u kojemu se događa, posve dakle prevratnički i inovativno u zastrašujućim okolnostima.
Tako i djetinjstvo dječaka Ivana žigoše rat. Već je tu postavljeno “duplo dno”, zrcalo koje jede staklo.
I djetinjstvo dječaka Đorđa jeo je rat, kulinarskim zalogajima i dugim žvakanjem.
Jer svaki je rat “fetocidan”, bez savjesnog priziva. Đorđevo djetinjstvo, raspovijeno iz pelena duplo dno.
Možda bi jedan Brecht rekao da je “efekt otuđenja” bio leđima okrenut dječak, kojem ni predstava ni publika nisu ni za trenutak interesantni.
* * *
U predstavi BUNAR po tekstu Radmile Smiljanić, koristio sam pijesak i svijeće s tamjanom.
U predstavi SRPSKA DRAMA po tekstu Siniše Kovačevića, koristio sam zemlju, ribarske mreže, vodu, plinsku vatru.
U predstavi GALEB, PAVILJON 6 po tekstovima Antona Čehova, koristio sam vodu u bazenu i perje.
Zemlja, voda, vatra, pijesak, perje, svijeće, prašina, mreže – sve da bi se “dobro u nama” ukotvilo i zatrajalo, sve da bi glad nadmašila “kulinarski teatar”.
Čitavu predstavu MANDRAGOLA po tekstu N. Machiavellia, čuju se dva metronoma koja dobuju različit metar vremena. Čitavu predstavu BUNAR po tekstu Radmile Smiljanić čuju se samo zrikavci.
Jer nije svanulo.
Jer teatar nije uspio.
Jer fetus je tumoran umro u majci a “Duh Sveti” prizvao je savjest.
A tumor raste, raste tumor, tu...
(zurnal.info)
