Iz Crvenog solitera: Osušene zvijezde

Bilo je to vrelo ljeto, vrlo sušno, teško, s monsunskim naletima kiše, ratno i ljepljivo od znoja i krvi... Vratio se ćuk u Bešinu ulicu, u Lukavici, čujem ga na devetom, noću. To je onaj što potkljunicu primakne prsima. Sve se obrušilo u obojenost - dezenira se bjelina svuda, zrelost je obuzima. Volim jesen, i jesen je kod Crvenog posebna zbog te "celuloske" ulice ponajpre, potom tek mirisi, zimnica se sprema, jabuke, paprike, ajvar, zvuk rezanja drva u Kokinom...

Jesen je ona zdrava dojilja kneginjinih blizanaca, s utabanom mliječnom stazom ispod kapilarnog plavetnila.

* * *

Da, prišao je konobar i uz vino predložio nam sušene morske zvijezde, rekla je.

* * * "

Jugoslavija je i nastala kao, prije svega, kulturno dobro. Naziv je od biskupa J. Juraja Strossmayera, koji je Jugoslaviju definirao prvo kao kulturni prostor. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti postojala je 1867. godine u Zagrebu, mnogo dakle prije nego se Jugoslavija uopće ujedinila. Kulturni prostor nastavio je postojati i nakon raspada zemlje. Ne mogu tebe zamisliti kao ikakvog umjetnika bez šireg konteksta Jugoslavije, jugoslavizma napose", rekla je. I donese nam konobar, stvarno, osušene zvijezde. 

* * *

Djed je pred kraj baš znao biti bizaran, pa je tražio npr. da od njegovog pepela nakon kremacije napravimo snješka, piše omiljena mi autorka, Herta M.

Nekog "pepelnješka".

Ipak, preurnali smo ga u težu urnu i odnijeli do mora. I pustili. Da ode, dolje, do (morskih) zvijezda.

* * *

Spasavam ulomke dogođenog, i sve to opremam nekom drukčijom događajnošću. Činim li pritom poetsku gestu, to bolje. Zanimljivo mi ostaje da sam od svakakvih reakcija na roman Schindlerov lift, kada se sve pusti kroz sito, šokiran ostao reakcijom "lifta", i gubitkom dvojice prijatelja - Bošnjaka i Hrvata, koji su smatrali da sam "zloupotrijebio njihove tragedije da bih postao poznat"(!?).

Ali njihove obiteljske tragedije i jesu "javne" tragedije, pa su čak i citirane u sudskim presudama!

S "liftom" se barem dalo razgovarati. Kažem, i ćuk se vratio u Bešinu ulicu, da li je to isti ćuk iz 1991. godine? Bit će da nije, kao ni zimnica po teglama. Kao ni domovina.

Kao ni more, pod vlažnim nebčanim  zvijezdama.

* * *

U mali lift (da, da, onaj) Crvenog solitera, napokon su ugradili tzv. "magnetnu zavjesu" koja na svako unutarnje primicanje ulazu u lift, automatski ga zaustavlja. Time su mala dvokrilna vrata postala posve nepotrebna.

Sada se sve od tragova još očitije vidi, lijevo krilo vrata skrivalo je puno toga. Pojavili se potpisi na međukatnim zidovima davnih dječaka i djevojčica, pionira u doseljavanju.

Pišu o ljubavi.

Nema nikakvih imena heroja.

* * *

Jer sve je moguće, iza svakih dvokrilnih vrata, ili i za svakog dvokrilnoga leta. Kardinal A. Stepinac je bio i solunski dobrovoljac i zagrebački Nadbiskup. Pa recimo, Wittgenstein je bio svojom voljom i u rovu, pa i seoski učitelj i predavač filozofije na katedri Oxforda.

Ja volim primjer J. Beuysa, koji je bio pilot Goebelsove Luftwaffe nad Rusijom, i izvođač sedmodnevnog performancea s živim vukom, 1974. godine.

/Joseph Beuys izveo je svoj tjedan dana dug performans "Coyote: I Like America and America Likes Me" ("Kojot: Volim Ameriku i Amerika voli mene") u René Block Gallery u New Yorku.

Performance je predstavljen gledateljima kroz lančanu pregradu, koja ih je dijelila od glavnog prostora galerije, umjetnika i živog kojota (Mali John). U tom sučeljavanju čovjeka i životinje, Beuys je ukazao da su "uloge odmah zamijenjene" - životinja je omogućavala umjetniku da se primakne bliže onome što je ljudsko./

I zimnica i ljetina su u istoj tegli.

Da ipak poručim, dok pričaš? 

Šta, rekla je.

Pa osušene zvijezde. 

 

(zurnal.info)