Iz Crvenog solitera:Scena će zauvijek ostati takva
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Scena će zauvijek ostati takva

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Scena će zauvijek ostati takva
ilustracija: Božana Radenković

 

U Jajcu, u knjižnici, par mojih knjiga na odjeljku "srpska književnost". 
Uz Crnjanskog. 
Marka nagovaram da me tu fotografira. 
Pa smo govorili, na paklenih +37° stupnjeva, o velikom Uglješi Kojadinoviću, onostranom već 40 godina...

Gospođa Branka Sančanin, darovala nas je izvrsnom knjigom o tihom majstoru, koji je pred smrt napisao - da ga ne svojataju, i da je "ničiji".
Branka je četiri godine pisala život glumca, pomno istraživala svako preostalo pismo, svaku pocrnjelu već fotografiju, iz malog koferčića, koji je ostavio ovom svijetu, glumac.

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! 
Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 
Sad je, zahvaljujući gospođi iz Srpca, Kojadinovićevoj sugrađanki, sjenkom opet tu, u riječima. 
Ponovno je podignut spomenik, a mi smo (Marko Misirača i ja), samo donijeli koju vreću pustinje na nasip, ako se ponovi poplava. 

* * * 

Vidi, scena je ovakva: 
nakratko je prestalo raditi Pozorište Prijedor 1992. u dane kad je minirana (katolička) crkva, uz bok Pozorišta, kada je veliki gipsani komad Sina Božjeg, odvaljenih ruku usljed detoniranja, doletio na proscenij.
Isus, bez ruku.
Kako će te sad bezrukog raspeti, 
Sine Njegov?

Da je Isus rođen bez ruku, brate, ne bi bilo kršćanstva!  
A i Pozorište Prijedor tik uz crkvu, baš kao i Uspenska crkva, (pravoslavna, u kojoj je kršten Danilo Kiš), što je uz Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu?
Kako je zapravo crkva odletjela u zrak, i zašto?
Zar taj Isus nije isti Isus? 
Kako možeš vjerovati u Isusa i otkidati mu ruke? I šta bude s rukama Sina? 

U Uspenskoj crkvi valja čuvati Isusa. 
(Jer ako ikada, na dao Bog, bude minirana, opet postoji šansa da gipsani, bezruk Sin, doleti na scenu.)

Stolice u gledalištu na kojima nitko ne sjedi, same udaraju o odškrinuta vrata ka hramu. 

Netko je uvijek pustinja, kaže Lj. 
Ali vidi, scena je takva. 

* * *

Došli smo do izvrnutog Warholovog konstatiranja. Uskoro će se ljudi moliti da 15 minuta budu anonimni. 
Jedan smo korak od trenutka u kojem će biti potpuno nemoguće tumačiti svijet. 
Postojat će samo google informacije, koje  će konzumirati nas. 
Nećemo imati nikakvu privatnost, apsolutna neanonimnost progutat će svaku originalnost. 
Svaki stih bit će već spjevan. 
I suvišan. 
("Ah". To je riječ iz jezika Hebreja. Tako se imenuje BRAT.)

Neki brat, koji će biti raspet, čak i da nije imao ruke. Vidi, scena je naprosto takva. 

* * * 

P.S. Sanjala sam noćas Zlaju. I to kako mi daje krv u bočici i govori mi "to je moja krv, daj to Darku". Ja njemu kažem "ali ti si mrtav, kako da mu dam", a on će meni "samo reci da je od mene i da ga moja krv čuva, nemoj zaboraviti". 

/D.C., viber poruka, 29.7.2022., 21.33/

* * *

"21. Baka Hana “Ah”

DARKO: Tata će biti uz mene kad budem umirao, kao i ja uz njega. I iste zvukove će čuti... Čudno si umro, tata. Kao da ti disanje više ne treba. Izgovorio si samo “ah” i na mojim si rukama umro. Posle sam sanjao kako se podižeš iz mrtvog sna i govoriš mi... 

BAKA HANA: “Šta je, sine, što na podu spavaš?”

DARKO: A nisi to nikad rekao. 
Rekao si “ah”. Od bola, ili iznenađenja što se sa smrću srećeš? Gledao sam te dok si umirao sa kneglom neizgovorenog u grlu. Bako, što je to htio reći?

BAKA HANA: Neke su riječi ljepljive, sine. Priljube se uz tebe, pa ih nosiš. Ostanu u oku, u grlu, u kosi... 
Nikad te ne napuste. Av. Otac. 

DARKO: Av. Otac. 
Gledajući tatu kako umire, gledajući sve te riječi koje su mi nijemo uzvraćale pogled iz njegovih očiju, njegovog grla, njegovih ruku... Znao sam da moram napisati priču. Izvaditi tati trnje iz očiju... “Ah” rekao si... “Što na podu spavaš.” 
Kako se smrt kaže, bako?

BAKA HANA: Nemoj, Darko, piši bajke. Čuva baka svoje kike. Jastuk pletenicama punim, moje snove da sanjaš. 
Na mojim riječima da spavaš, sine. 

DARKO: Kako se kaže smrt? 
Sve si mi riječi ti donijela, donesi mi i tu, ja moram da znam!

BAKA HANA: Smrti nije potrebna nikakva pomoć literature. Životu treba pomoći, njega uljepšati, razmaštati... 
Smrt treba reći onako kako jeste. 

DARKO: Kako jeste? Je li “ah” sve što mi je od tatine smrti ostalo? 
Sve što mogu da zapišem?

BAKA HANA: “Ah”, Darko, “ah” znači brat.

/bilješka dramaturškinje Mine Petrić, 
scena iz Strukture 5/ 

* * * 

Igre u Jajcu 2020/2022.

Desetine napuštenih pasa lutalica, uređen park uz Plivu i vodopad. Na malom glavnom trgu dva Indijanca s gitarama pjevaju. Iza je kineska prodavaonica i dječak, Kinez, gleda Indijance.

Pored je tabla - grad je oslobodila nekagardijska - s fontanicom. Trojica staraca s ahmedijama na glavama, čuče uz ogradu džamije na trgu.

Traje motociklijada, i motoristi bi da prođu centrom, preko trga, ali prelaze djevojčice umotanih glava, preko ulice ulaze u dvorište džamije i prometni policajac im, dakako, daje prednost.

Njemački turist me pita, sustižući me u hladovini ispred kladionice, i noseći ogroman fotoaparat – gdje je ovdje bio Tito?
U vodi, kažem mu, u vodi, u vodopadu...

Bio sam u Jajcu Boris Davidovič, a Radenko isljednik Fedjukin.
Na izvoru Revolucije - Novski.
Bio sam ovdje i Rodion Raskoljnikov, Radenko Porfirij Petrovič.
Sjekirom išao na vodopad.

Ovom stazom su šetali i Đilas i Koča. I Lola, jutro pred smrt.
E, pa tu su Kazališne/pozorišne Igre BiH. 

Dakle, između bajkera, umotanih curica, dječaka Kineza, Indijanaca s gitarom, njemačkih turista i zapišanih partizanskih spomenika. 

Vidi, scena će zauvijek ostati takva. 

(zurnal.info)