Iz Crvenog solitera:Topao mu bio grob

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Topao mu bio grob

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Topao mu bio grob
ilustracija: božana radenković

 

 

Nepoznat netko (nomen nescio) mogao bi naredni tekst govoriti, kada bi samo znao ili htio, a ne da u tišini živ se raspada, tu na ulicu ili dvije od Crvenog solitera. Nije mi, dakle, nepoznat netko, čovjek je kojega viđam gotovo bar dvaput mjesečno, koji kao prerano ostarjela, smežurana balerina, mrzi svaki svoj naredni korak a koji mu je svakim danom sve dalji i dalji. 

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Sjedi na betonu pored trafo stanice, još nema 60 godina, (ali te ga godine već drže za svaku misao) promatra, začuđen – gdje je to iz njega izlapio sav bijes, pa ga ovoliko ravnodušja preplavilo?

“Vidiš da nemam četiri prsta, nemam uho, komad glave na desnoj strani. Malo mi i desna noga kraća, ali nije puno, pa se nije ni vidjelo još dok sam nekad davno to krio. Sad ne krijem, pažljivije samo ako pogledaš sve vidiš, ali mene niko nije pogledao već godinama. Mislim, pažljivije pogledao. Moja je jedinica čistila neku šumu od granata koje su postavili oni koji su se povlačili. Tih bio, vedar dan, kad je meni u ruci pukla potezna. 

"Protezna granata", nekad sam se zajebavao u četi, pa sam tako zvao taj jezivi kalibar ljudske ubijajuće domišljatosti. Visila, otac je jebao, između grane i nekog kamena na zemlji, ali baš dobro prekrivena granjem. Grana s granatom.

Mogu se sjetiti i sada, kako sam se isprva nasmijao da je postavljač-miner ipak bio malo viška samouvjeren. Ali brzo me razvalila. Po bolnicama sam od toga dana pa sve do prije petnaest godina, kad sam morao sve prestati. Bio prvo u nekoj ambulanti kod koridora, pa onda u gradiću B. pa VMA, pa VMA, pa VMA, i na kraju su me, kao eto izliječenog, poslali kući. Nakon godinu i po, žena me ostavila. 

Rekla mi da se jebem sam ovako kljakav i otišla. Mali je otišao s njom. Nisam ga vidio, eh, mora da je sada odrastao čovjek. Nemam pojma ni jel’ ona živa, neko mi je rekao da se udavala još dvaput, ali ne znam. 

Ovo što mi vidiš s desne strane glave, iznad mjesta gdje je nekad bilo uvo, to ti je sve plastika. Kucni prstima, kucni slobodno. 

I na desno oko jedva vidim, ali nije ga geler ni dirnuo, nego utonulo samo u plastiku. Vidi i oko da ga nema ni ko, ni šta držati. 

Nikada mi zapravo nisu objasnili šta je tačno ostalo pod plastikom, imam li u glavi pored ovako trulih misli i kakvog trulog željeza, kakve trule mjedi. Uha nema, prstiju nema. Ne čujem, i manje mogu pipati. Jebe me zaboravljanje, brzo zaboravim šta sam pričao, a pamtim čudesa iz djetinjstva. Pio sam. 

Jesam, puno sam pio. Sada manje. Ali sada je manje i važno. Grunem dvije pive šamarom po flaši, i to je to. Najgore je što nemam penzije. Ovo što mi davaju za ranjavanje je smijurija. 

Ajd' daj ti pola glave za 300 maraka! 

I uho s četiri prsta… Pa su mi struju isključili. Pa vodu. Dok sam mogao nacijepam sebi drva, daju ljudi, ali sad ne mogu, a i niko više ne da. Nekad su me iz čete posjećivali… Nema sad nikoga. Ljudi mladi pomrli, ili se zabavili o svom jadu, razumijem ja to… Volio bih vidjeti sina, kako ne bih, ali pitanje je bili on mene volio vidjeti. Trebao sam ga tražiti, ali tad sam pio, mislim puno pio, niko mi nije ni trebao. Nikome ni ja sve više nisam trebao… Najgore je što se ne mogu okupati. Povremeno mi sin jednog drugara iz čete davao da se okupam pod tušem u sportskoj dvorani. Ali, otišao momak za Njemačku, nemam se više gdje ni okupati. Noć je jebena u hladnom stanu. Obučem sve što imam, pa se pokrijem s dva jorgana. Sunce je milina božja, majke mi mile. Grije te džaba, i trafo svana zagrije, pa i leđima toplo. Noć je strava bez struje, zimi mrak u četiri. Probudim se u pet sati a ono ne svanjava do osam. 

E, to su jezivi sati, brale moj. Nagledam se zida, mislim kako oni u Norveškoj kad je zima, griju zemlju da mogu iskopati grobove. Da, daaaa, čitao sam ja o tome. Sav sam ti ja, jarane, tjeloukraden. 

Moj grob bi na sjeveru bio manji za četiri prsta, uho i komad glave, a i toliko sam se zime navukao da bi jedva dočekao leći u vruć grob. 

Eto ne znam što sam ti ovo počeo pričati... e da, zida se nagledam, noću vidim na njemu mater kako ruku zavlači u rasporenu utrobu ofurenog pileta, kako vadi iznutrice na tanjir, kako ih usoljava, pa kako usoljenu šaku vraća u pile pa mu rebra iznutra posoljava. 

Mama, zovnem je, mama, čuješ li me, a ona ništa, a kako lagano sviće, ona nestaje sa zida, kao da je mahovina što mi se od vlage dovukla, pritisla joj lice. A ne znam šta i da mi se javi, hajd’ šta bih? 

Vidiš ti kolika je meni sljepoočnica, brale, rastegla se preko mjesta gdje je uvo bilo. Kuckam ja u nju plastičnu ponekad, a ponekad mislim da bi bilo bolje da popijem esenc i završim ovo sve, kao mama s piletovom ofurenom, bezmesnom utrobom. Al’ opet, gdje ćeš to, to ne se ne radi, jel’ tako? Sram bi bilo, a ja nisam još i za sramovanje. … Dovoljno sam ja sramovao da sam sramac, koliko i samac. 

A da ti kažem i za sina, jest – ostavio sam ga, ali zar nije i bog svoga sina ostavio?! Evo, pitam ja tebe, komšo i jarane, zar nije ostavio ga? … Pitanje je tu - ko je koga uskrsnuo, sin boga ili bog sina. Ne pravdam se, samo kažem. Niti sam ja bog niti je moj sin njegov, ali tako je ispalo – nemamo se. K'o da neko preslaže paučinu u šumi kad pauk ode. Ne vrijedi više, ali tu je još neko vrijeme, dok ne naiđe malo jači vjetar, koji ima sve prste, oba uva i neplastičnu glavu. Na onoj grani s granatom, bilo je paučine. Sjećam se toga, jasno, par trenutaka pred bljesak, tačno se sjećam da sam se začudio.” 

Nomen nescio, moj nepoznati netko, jetko bi se zaustavio, zgađen sobom što je uopće toliko govorio. 

Koliko nepotrebnog teksta, pomislio bi.

Kada bi mu taj tekst režirao, recimo, jedan Frljić, bio bi možda izvikan nekome. 

Kada bi mu taj tekst slušao, recimo, jedan Puljić, bio bi možda išaptan nekome. 

Ništa od toga, moj jarane-brale. “Demencija sa Levi tijelima” – zvanična mu je dijagnoza, kao konačna sljedba grane granale granatom, demencija koju je pronašao neki doktor Levi, još 1912., stotinu dakle godina ranije, demencija iz proteinskih supstanci, koja pored Alzheimera baštini u sebi i progresivnu Parkinsonovu bolest. Pokazuje mi papir. 

Kaže još kako pije protupsihozne lijekove “koji usporavaju vrijeme”. 

Topao mu bio grob.

(zurnal.info)