Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.

Imao je 29 godina kad je zaglavio u logoru. Proveo je dva mjeseca bez terapije, zagledan u jednu točku i ne progovarajući niti jedne riječi. Tukli su ga, nije ni pisnuo. Danas živi u Danskoj i tvrdi da u nikakvom logoru nije bio, da je sve izmišljeno

Poznavao sam vodnika koji je cijeli posljednji rat proveo u počasnom vodu – oni pucaju triput u zrak na vojničkim brzim ratnim pokopima. Nije bio ni dana na borbenim linijama. Mrtvi su stizali pojedinačno i u grupama, cijelorovovno ili nasumice, i počasni je vod imao pune puške posla.

Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.

Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”. Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno. Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.

Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima. Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?

Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?” Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

Razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Darko Cvijetić pripremio je za Žurnal tri nove pjesme iz ciklusa "Pusta Bosna"

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada

Zbirke „Neće biti djece za rat“, „Ježene kožice“ i „Gutač nula“ su punokrvna savremena poezija Napisali su ih iskreni i autentični autori, ljudi koji svojim stihovima pred vas staju ne razmećući se vrlinama i ne stideći se svojih ljudskih mana

Objavljujemo izbor iz rukopisa u nastajanju "Emotikoni u viberu", književnika, glumca, reditelja i vrtlara Darka Cvijetića