O pjesmi Darka Cvijetića: Borba za svaki život

Prvi tekst Darka Cvijetića koji sam pročitao bila je pjesma “Vodimo bitku s golubovima”. Još uvijek je bila tek dio rukopisa koji će postati pjesnička zbirka “Emotikoni u viberu”.

Cijeli soliter samo priča o najezdi golubova. Starice na klupi oko solitera komentirale su da je vrana smrtni neprijatelj golubova. Ali, kako doći do vrana, kako ih navesti na crveni soliter.

Gnijezde se golubovi, ljeto je, balkoni su otvoreni i ulaze u sobe, odomaćili se, nađeš perje među dječijim igračkama, veli susjeda s trećeg. Jedan je osobito omražen, siv i nadut.

Svuda smo ga prepoznavali. Meni je dvaput ušao u sobu, dok sam pisao, iza leđa, čuo sam kako tapka po laminatu.

Jedna mlada susjeda vrištala je zbog njega u spavaćoj. Tako barem kaže.

Onda su se udružili.

Ova, "A" strana solitera protiv nadutog goluba kojega su označili kao kolovođu među nasrtljivcima na naš posjed.

Nekako su ga ubili. Ležao je ispred solitera na trotoaru. Možda metar dešnje, gdje su iznijeli leš komšije, ubijenog u fotelji na devetom katu, te devedesetdruge.

Vrane pamte dugo. Susjeda je i dalje vrištala u spavaćoj, perje dolijetalo u dječije igračke…

...

To je, čitamo, priča o soliteru koji su “napali” golubovi. Dok stranari zazivaju vrane, neka čudna slutnja obuzima nas svakim novim redom. Jeza se lagano širi sve do samoga kraja kada posebno nasrtljivi golub, zbog kojega mlade žene vrište u spavaćim sobama, ne bude ubijen. Mjesto na trotoaru gdje leži ptica, pisac smireno, uzgred, locira u blizinu mjesta gdje je 1992. godine, dok je sjedio u svojoj fotelji, ubijen komšija sa devetog sprata. Tek tako. 

Dok novi leš leži na trotoaru, susjeda i dalje vrišti, perje i dalje dolijeće u igračke, ništa nije okončano i niko ne zna kada će ponovo početi… Samo “vrane pamte dugo”. Fasciniralo me to pamćenje, iskopavanje tajne koju zajednica pokušava da sakrije, skoro tvrdoglavo odbacivanje zaborava bez obzira što on donosi olakšanje. 

Poslije sam pročitao sve ostale knjige koje je napisao, ali mi je već nakon ove pjesme bilo jasno: Darko Cvijetić je glas žrtava. 

...

On piše o ratu, ali iz njegovih knjiga nećete saznati ko je pobjednik, nema istorijskih datuma, generala ni predsjednika. Nema paradnih uniformi, niti opisa bitaka, ali ima krvavih košulja i uvijek se zna ko je ostao da leži na bojnom polju. Žrtve, ne vojnici.

Cvijetić ne dozvoljava da ta tijela budu samo brojevi oko kojih će raspravljati budući istoričari, da od njih ostanu tek slova urezana u mermer iznad kojega će lažno naricati političari. On ne dopušta da ih se iznova i iznova ubija.  

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi. Dozvoljava im da svjedoče, upozoravaju, savjetuju. Vraća im oduzetu ljudskost.

Pred nama je novi roman “Što na podu spavaš”, novi vrtlog tragedije koji opisuje Cvijetić. Ni iz ove knjige nećemo saznati istorijsku istinu. Dobićemo mnogo dragocjenije saznanje - kako se osjećaju žrtve. 

Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.

(zurnal.info)