Na samo pominjanje rata, skamenili smo se kao životinja pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. Svakodnevni životni problemi više nas ne zanimaju

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

Prijeko nam je potreban glas razuma, nekakav autoritet koji će problem razložiti, poredati prioritete, ponuditi rješenja i smireno ih obrazložiti

Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti

Niko ne zna kako je Šejn uistinu završio svoj život kada je onda, davno, sjećate se, odjahao u onaj zalazak sunca. Kada je prestao biti i riječ i zakon, “kada je ostao samo slika, kada je sav stao u samo jednu sliku”

Ne zanima me priča o tome ko je od njih za državu, a ko nije, ko kontroliše koje finansijske tokove, a ko je ugrožen zato što ih ne kontroliše. Te priče slušam već 30 godina, dosadile su a nisu ni tačne. Stranačke poglavice vlast dijele samo po jednom kriteriju - vlastitom interesu.

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Kada nas otključaju i kada konačno izađemo u otvoreni prostor, šta ćemo raditi sa iznova stečenom slobodom

Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali mislim da znam šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Bilo je to u onoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, prije nego što smo pretvoreni u tajkunsko igralište. Sjećate se? Prije 57 godina, prije ovog smoga demokratije koji nas je oslobodio jednoumlja i totalitarizma i usput odlučio da nas oslobodi ama baš svih ovozemaljskih radosti

Šofer šapuće: “Sjedite naprijed, migranti će na kraj autobusa. Smrde. Ne kupaju se.” Idem na kraj autobusa. Ima mjesta.

Ako je patriotizam ljubav prema domovini, parapatriotizam je ljubav prema vlastitoj poziciji u toj domovini. Patriotizam može biti koristan u doba društvenih kriza, kada može postati pokretačka snaga svih građana, da budu odgovorniji i vrijedniji. Parapatriotizam buja u doba društvenih kriza, uglavnom u vidu parazita koji se kače na budžet

Tako je u svim konzervativnim porodicama gdje je otac baraba i pijanica. Kad on potroši platu na rakiju i muzikaše, sve marifetluke obavezno plate žene i djeca. U našem slučaju – manjine

Dok ste vi možda bili zabavljeni dosadnim političkim sporazumima u kojima odustajemo od NATO integracija i građanske države, neko je za sve nas stražario na moralnim kapijama društva. Dok ste vi dokoličarili prateći kakav će nesoj sjesti u Vijeće ministara, neko je pronašao novi prilog “bujajućoj islamofobiji”

Izdržali smo deset teških godina i nema nikakvog razloga za optimizam i samozavaravanje kako će naredne biti imalo lakše