O romanu Odlazak Andreja Nikolaidisa: Spašavanje jednoroga i dinosaurusa

Laphroag je ukusan malt whiskey koji se priprema tako što se u prostoriji u kojoj vrije žito pali mahovina sa obale, što piću daje jak okus dima i soli. Junak romana “Odlazak” Andreja Nikolaidisa u kutiji Laphroaga pronašao je kupon koji garantuje svakom kupcu kvadrat zemlje na Islayu. Uživajući u piću na verandi svoje kuće u Ulcinju, uspio je skupiti 247 kvadrata zemlje za koju vjeruje da može biti bolja od one u kojoj je potrošio najveći dio života. 

RITUAL ODBACIVANJA LJUDI

Što se mene tiče, to je jedan od najboljih planova za bolju budućnost za koji sam ikada čuo. Mnogo realniji od onih kakve su nam usađivali kroz odrastanje - tipa “ako budeš dobar i vrijedan bićeš sretan i bogat”. Poznajem nekoliko ljudi koji su čitav život bili ekstremno dobri i vrijedni a život im je donio samo niz poniženja i razočarenja. Tek neki od njih naslijedili su trošne vikendice na brdima ili porodičnu grobnicu, ali niko nije uspio steći niti busen bilo kakvog ostrva.

Tvorac ovoga plana svoje usamljeničko uživanje na verandi uz cigarete i alkohol podiže na nivo rituala odbacivanja svijeta i društva ljudi. Pušač je, tvrdi, neprijatelj dominantne ideologije, a single malt je piće monologa.

“Hoćeš bliskost, riječ i zagrljaj? Onaj ko traži rame za plakanje naći će rame na koje može stati pa dohvatiti vješala. Elem, piješ sam. Single malt znači prekid sa dijaloškom formom”. 

Andrejev junak (da baš heroj, za ovaj roman to je precizna riječ), šanker u prinudnoj mirovini, nema iluzija da može promijeniti svijet oko sebe, da će ljudi koji ga okružuju ikada postati bolji. 

“Ovdašnji ljudi katkad gunđaju protiv bogatih, no uvijek su ponizni pred njima. Zato je propao jugoslovenski komunistički eksperiment. Proleterijat je jedva dočekao da puzi pred onima koji kradu od njih. Ljudska bića ovdje pokazuju integritet samo pod prisilom. Čim je partija oslabila, kada više nije imala snage da ih u tome spriječi, bacili su se pod noge bogatašima...” 

KOMIČNA REVOLUCIJA

Promjena izazvana revolucijom za njega je, ne samo uzaludna, nego i donekle komična, što je naučio iz sudbine prijatelja Mirka, posvećenog alkoholičara. On je smatrao da je pravda tek ideja koja se ostvaruje revolucionarnim nasiljem ili državnom prinudom. 

“Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se ideji čini da je u ime pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, onda kada je država stvorena, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu”. 

Mirko se ipak odlučio za revoluciju i odmetnuo na planinu Rumiju. U manifestu objavljenom na Facebooku najavio je da će svjetska revolucija ovoga puta početi u Ulcinju. Sljedbenici su ga napustili već sutradan, zbog jake planinske zime, a Mirkovo tijelo su lovci pronašli u napuštenoj planinskoj kući – otkazala mu je jetra.

“Alkohol, kao i revolucija, jede svoju djecu”.

Nikolaidisov junak izabrao je mizantropiju za religiju. Malom Romu, čiji brat ratuje po Siriji, ovako je opisuje:

“To je kad ti, čim vidiš da negdje ima puno ljudi, na pamet padne da tu aktiviraš bombu”. 

Rijetke prijatelje pronalazi među otpadnicima, posvećenim gejmerima i hakerima, Zoranu i Stevi. Oni su homoseksualni par koji je također odlučio da se izmakne iz svijeta i pronađe vlastito ostrvo. Njihovo je smješteno u romskoj mahali, između deponije smeća koja neprestano gori i starog groblja koje danas služi za brzi seks. Stanodavci su ih izbacivali zato što “ne žele imati posla sa pederima” pa su iznajmili buđavu kuću od porodice koja prosi u Njemačkoj. Život im je odjednom postao lakši van društva i njegovih pravila, jer “niko iz zajednice nije potpuno isključen kao oni najsiromašniji.” 

Najsiromašniji, piše Nikolaidis, nisu stado, to je srednja klasa, a sigurnost stada je samo iluzija.

“Jer u stado, kad-tad, upadne vuk. Jer u stado, kadgod mu se hoće, uđe pastir i odabere grlo za klanje. Pastir nije čuvar. On je vlasnik. Stado je njegova imovina”.

Najsiromašniji su ružne, prezrene životinje koje kruže oko farme. Stado im je plijen, a pastir neprijatelj.

SPAŠAVANJE JEDNOROGA

U jednoj karikaturi (žao mi je, ali nisam zapamtio autora), kaže se da je jedno od razočarenja odrastanja to što više nikoga ne zanima koji dinosaurus ti je najdraži. Kada odrasteš zanima ih kada ćeš se ženiti, koliko djece ćeš imati, što ne postiš, jesi li na more otišao na kredit ili ti je neko platio, imaš li kakvu vezu kod doktora… Zanimaju ih takve, trivijalne stvari, mada se mnogo više o čovjeku može saznati iz podatka koja vrsta dinosaurusa mu je srcu bliža.

Vaspitavanje kćerke je jedini dio života koji junak ne bi mijenjao, jedini dio za koji smatra da ga je ispravno potrošio. Čita joj češke knjige o Krtiću - “koji luta svijetom na kojem mu je strano sve, a naročito ljudi, luta tako dunjalukom i ne prestaje se čuditi onome što sreće na njemu, da bi tek na kraju svake priče našao spokoj i utjehu, onda kada bi se, nakon peripetija koje su moju kći ostavljale bez daha, vratio u svoj dom, pod zemlju”.

Također, jedini svijet do kojega mu je stalo jeste svijet njegove djevojčice. U njemu, u savršenom suživotu, tumaraju jednorozi i dinosaurusi, bez pastira, stada i šakala. Za očuvanje toga svijeta, spreman je platiti najveću moguću cijenu. Što i čini, bez pogovora i premišljanja.

Jer, jedina svrha istinskog junaka, što smo još u djetinjstvu naučili, jeste da zaštiti nedužne. Kada ispuni tu ulogu, on je ispražnjen. Zbog toga, do dan danas niko ne zna kako je Šejn uistinu završio svoj život kada je odjahao u onaj zalazak sunca. Kada je prestao biti riječ i zakon, “kada je ostao samo slika, kada je sav stao u samo jednu sliku”.

“Odlazak” je tužan, potresan roman. Barem ovom čitaocu, vjerovatno zato što trenutno ne vidim bolji niti dostojanstveniji način za “odlazak”. Na žalost, bitka je izgubljena, ali ostala je obaveza da po svaku cijenu spasimo one koji se ne mogu sami braniti, koje smo potpuno nedužne izložili našim odlukama. 

Toj smo pjesmi nadjenuli ime - Trube. Zajedno bismo je pjevali, imitirali zamišljeni hor pasa koji imitira duvače. Prolazili smo kroz odvratne mahale Ulcinja, provlačili kroz njih muziku kojoj tu nije mjesto, kao što tu nije mjesto ni meni ni njoj. Ali, moja je slabost tu zarobila najprije mene, potom i moje dijete.

(zurnal.info)