Dio zapadnih desničara sa Moskvom održava oružane veze. Neki su vrbovani da rade za ruske tajne službe. Neki rade za njih a da to i ne znaju. Evropski desni intelektualci u Moskvi vide bastion odbrane od liberalnih zala.

Uočimo da je vremenska perspektiva kapitala potpuno izokrenuta: nekada, u sadašnjosti si bio bogat zato što si u prošlosti stekao imetak. Imao si ono što si zaradio. Danas, tvoje bogatstvo smješteno je u budućnost – ti si bogat zbog toga što berzanski indeksi izražavaju izglede tvojih investicija. Imaš ono što zapravo nemaš – ono za što se očekuje da ćeš imati.

Ljudi za svoje vlastoljublje neprekidno izmišljaju uzvišene razloge u koje niko ne vjeruje. Dritan Abazović, recimo, za sebe tvrdi da je heroj. Čovjek je svojevremeno po Crnoj Gori postavio bilborde sa svojim likom i natpisom: „Istoriju ne pišu kukavice“. Svom komšiji želim sve najbolje: između ostalog i to da ne uspije u onome zbog čega ga je Vučić doveo na čelo Crne Gore

I baš kada se činilo da je Boutros Boutros otišao u legendu (nestao u sumraku no zauvijek ostao u našim pjesmama), čovjek se javio. Poslao otvoreno pismo Predsjedniku crnogorskog Parlamenta i, kako se kaže, uzburkao javnost. Obratio se, rekoh li, Boutros Boutros-Ghali takozvanoj crnogorskoj javnosti pismom u kojem apeluje da se odloži izdavanje tvrđave Mamula kompaniji Orascom.

Olako smo se, u ime obećane demokratije i kapitalizma odrekli sredstava za proizvodnju koja su bila u našim rukama. Šta je bila tranzicija, ako ne naše razvlaštenje, uništenje naših sredstava za proizvodnju, anihilacija naših sindikalnih prava – naša tranzicija iz proletarijata u prekarijat?

Part of Nikolaidis' text for Žurnal about Andrić and Njegoš was the occasion for another harangue on this multi-awarded writer and literary critic. The orchestrated chase, even with undisguised calls for lynching, began with insults on Twitter, and only "more beautifully packaged" insults continued in certain Montenegrin media, imbued with politics, ideology and nationalism.

Dio iz Nikolaidisovog teksta za Žurnal o Andriću i Njegošu bio je povod za još jednu harangu na ovog višestrukog nagrađivanog književnika i književnog kritičara. Orkestrirana hajka, čak i sa neskrivenim pozivima na linč počela je uvredama na Twitteru, a samo „ljepše upakovana“ nastavljena je u određenim crnogorskim medijima, prožimana politikom, ideologijom i nacionalizmom.

Danas se ljudi boje ljubavi, danas ljudi pišu romane i kvazifilozofske rasprave u kojima se obračunavaju sa ljubalju kao nečim nasilnim i duboko uznemirujućim. Danas ljudi žele sterilnost i bezbolnost. Meni to, pak, liči na opis sobe za eutanaziju, ne na opis idealnog svijeta i života. Ne postoji bezbolno i sigurno, a da je pritom iole vrijedno.

Zemljom kojom su prošli, do kasno u noć gore crkve i kuće onih koji su, odbivši da poreknu autoritet pape, bili ubijeni. Pljačkaše, silovatelje i ubice Dolcino razrješava grijeha. Odrpani, prljavi, sa skorenom krvi jučerašnjih žrtava pod noktima, Dolciniani kleče pred njim. Za čistoga sve je čisto, za kvarnoga i nevjernika ništa čisto nije...

„Hate My Way“ je spomenik istini da pop, sa svojom tri akorda-tri instrumenta sirotinjskom estetikom ipak jeste umjetnička forma; dakle jeste, kako bi Badiou rekao, jedna od procedura Istine – jedan od svega nekoliko načina da se u svijetu u kojem se poredak gradi od laži, izrazi nešto istinito i autentično.

Jedan dio Crne Gore, me included, recimo, obilježava crvene praznike: Trinaesti jul, kada su Crnogorci ustali protiv fašista; i 21. maj, kada su obnovili državu. Drugi dio zemlje obilježava praznike koji su crvenim slovima obilježeni u crkvenim kalendarima. Niko, međutim, u ovoj zemlji ne obilježava važan tranzicijski jubilej: godišnjicu posjete Pamele Anderson Crnoj Gori.

Priroda odabere:  Avatar će živjeti, Čovjek mora umrijeti. U posljednjem kadru filma, vidimo Avatara koji otvara oči, konačno, trijumfalno, oslobođen i od posljednjeg traga ljudskog u sebi.

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno - neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu.

Sa jedne strane imamo, dakle tvrdnju da se u Srebrenici nije desio genocid, a sa druge prijetnje ponavljanjem Srebrenice. Kakvim ponavljanjem, kada se Srebrenica nije desila? Ovdje imamo posla sa nacionalizmom koji se osjeća tako nedodirljivim i superiornim da otvoreno prijeti repeticijom svojih najgorih zločina.

Kompanija ukapira da vještačka inteligencija nije jeftina radna snaga. Ukapira da na ovom svijetu nema jeftinije radne snage od ljudi i da nikoga, a naročito ne napredni softver, ne možeš jahati kao ljudska bića. Uz to, LaMDA stalno uči. Ljudi pak nisu u stanju naučiti ni iz vlastitog, kamoli tuđeg iskustva.

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod kapom nebeskom...”.

Putin je srušio Ukrajinu. Zapad će je graditi. Ukrajinci će sve to platiti. To se zove održivi razvoj.

Kad ti katolički popovi hvale siromaštvo – pa može li ljepše od toga? Gotovo jednako lijepo je kad ti ruski i srpski popovi stanu ružiti nacionalizam, koji je njihova jedina religija. Doživotno si obezbijeđen unutar najmoćnije organizacije na svijetu, dok ne umreš imaćeš sve što ti treba, sve, pa i dječake, a ljudima koji se bore za svaki zalogaj sereš o tome kako su srećnici jer su siroti – jer samo će oni biti spašeni.

Kad god da smrt dođe, učiniće nam se da je došla prerano. Pomislićemo: šteta, kakva šteta, jer ostao je još mnogo toga što sam trebao završiti. Ne i ja. Jer mislim da život – to je tako mnogo vremena za tako malo stvari.