KIJAMETSKO DOBA: Svijet bez slobodnih glasača

Čudni su – baš kao i Božiji – putevi napretka.

Tokom dva mjeseca, koliko sam proveo na rezidenciji u bečkom MuseumsQuartieru, odlazio sam u obližnji „SPAR“ da se snabdijem stvarima koje me, za razliku od savremene vizuelne umjetnosti, interesuju.

„SPAR“, zapravo, bdije nad bečkim Muzejskim kvartom: dvije njegove prodavnice kao počasna garda sa podignutim kopljima (pogledajte „SPAR“-ov logo: to nije četinar, to je oružje spremno za odbranu umjetnosti) stražare nad ulazima u zgrade u kojima se čuvaju brojna remek-djela ljudskog duha, zgrade koje su nekoć, kada su podignute, bile, šta da vam kažem: štale, jer su po centru Beča, izvorno, nemilice srali konji. Kao što znate ako vas je put u Beč nanio, konjsko govno kraj Stephansdoma turističkom atrakcijom smatra se i danas.

Lijevi „SPAR“-stražar bdije nad svojom stranom Muzejskog kvarta i nadzire dobar dio Mariahilfer Straße, kojom sam odlazio „Kafku“, gdje je tada još uvijek bilo dozvoljeno pušenje, dok drugi market društveno odgovorne, prema umjetnosti prijateljski nastrojene korporacije vodi brigu o desnim ulazima.

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što su mi „SPAR“ marketi kraj Muzejskog kvarta otkrili da su Slovenci, a Slovenci su naši, a naši to smo mi, u tehnološkom napretku otišli dalje od Bečlija. Bravo.

U bečkim marketima još uvijek možete sresti uposlenike: nekakve tete rade za pultovima sa pecivima i za kasama, neki sredovječni muškarci nose kutije i boce.

Kada sam se nedugo nakon putovanja u Beč našao u Mariboru, otkrio sam da u tamošnjem „SPAR“-u nema ljudi. Sam uzmeš šta ti treba, sam platiš na kasi – čovjek je, možda, u kontrolnoj sobi i preko svuda okačenih kamera nadzire tvoj boravak u njihovom prodajnom objektu.

Prodavnica je bila neuredna (po rafovima su bili razbacani artikli koje nije imao ko da vrati na mjesto) a atmosfera u njoj iznimno neprijatna. Nisam više siguran – u ništa više nisam siguran - ali mislim da sam odustao od kupovine kada sam shvatio gdje sam ušao.

U Mariboru sam razumio budućnost svoje zemlje. Nije mi bilo mrsko da potražim zvanične podatke o strukturi zaposlenih u Crnoj Gori. Četvrtina zaposlenih u Montenegru radi u trgovini. Od toga 26 100 žena i 20 100 muškaraca. Dakle, 46 200 ljudi: u maloj Crnoj Gori, to je istinska armija.

Čitam o uslovima u kojima ti ljudi rade (članak je od prije koju godinu, no ono što je važilo tada, važi i danas): “Javna je tajna da zaposleni u trgovini tokom mjeseca imaju svega dva slobodna dana, da često rade prekovremeno, da  imaju svega sedam do deset dana godišnje odmora. Prodavačice rade za od 250 do 330 eura, često potpisuju takozvane blanko otkaze, pa ih poslodavac može otpustiti kad god hoće”.

Nisam zloslutni prorok, samo konstatujem ono što očigledno dolazi: za nekoliko godina, prodavačice i prodavači neće imati posao. Budućnost neće biti milosrdna prema kasirkama: njihov posao obavljaće (već obavljaju) mašine. Kada putujemo na zapad, mi ne putujemo samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme: odlazimo u vlastitu budućnost.

Napokon smo stigli do razloga mog piskaranja o „SPAR“-u. Veli google da to je velik i ugledan evropski trgovinski lanac, koji je u 2017. ostvario prihod od 34,5 milijardi eura. U njihovoj prodavnici u Mariboru, rekoh, nema radnika. Uzmete to što vam treba, odete do mašine, platite i izađete.

Isto je, dakako, u “McDonald’s”-u. Za ljude koji na kasi primaju vaše narudžbe u toj firmi nema budućnosti: mašine u koje ukucate narudžbu su već postavljene.

Tako to biva kada “vizionarski” odlučite da je budućnost vaše ekonomije u “turizmu i uslugama”: četvrtini vaših zaposlenih konkurencija su mašine, koje su jeftinije od njih, nemaju ideju sindikata ni radničkih prava i ne traže ni ta dva slobodna dana mjesečno.

Kada bi se ljudi o kojima govorimo ujedinili oko vlastitog ekonomskog dobra, ova, ili neka sljedeća vlast, imala bi ozbiljan problem.

Međutim… Uprkos gotovo pola vijeka jugoslovenskog socijalizma (ili možda baš zbog toga), materijalističko shvatanje istorije i političkih procesa ovdje je praktično prograno iz javnog prostora, u kojem se pojavi tek povremeno, tek kao dio desnih-populističkih manipulativnih strategija, na koje vlasti odgovaraju vlastitim manipulativnim strategijama.

Od ishoda sukoba tih manipulacija zavisi štošta, ali jedno ne: na kasama će vas, ovako ili onako, dočekati mašine.

Ono što me muči je jednostavno pitanje. Olako smo se, u ime obećane demokratije i kapitalizma odrekli sredstava za proizvodnju koja su bila u našim rukama. Šta je bila tranzicija, ako ne naše razvlaštenje, uništenje naših sredstava za proizvodnju, anihilacija naših sindikalnih prava – naša tranzicija iz proletarijata u prekarijat?

Na obećanje o istinskoj demokratiji i “nekorumpiranom” kapitalizmu” u iskušenju sam – prekasno, odveć prekasno – da kažem: znate šta; dajte meni stalni posao, besplatno zdravstvo, školovanje i sindikalna prava a vama evo sva demokratija sa pripadajućim joj političkim slobodama.

No to je lažna dilema. Jer… Zašto smo mislili, ako smo išta mislili, da će nam, nakon što nam oduzmu sve, u rukama ostaviti politička prava?

Zašto bi u svijetu u kojem nema mjesta za kasirke i pisce (jer prozu danas pišu algoritmi) bilo mjesta za slobodne glasače? Zašto, kada je logika procesa da oni budu zamijenjeni glasačkim mašinama?  

(zurnal.info)