KIJAMETSKO DOBA: Spasonosne laži

Kad sam bio mlad, imao sam potrebu da se borim protiv iluzija: jednako svojih, kao i tuđih. Danas, pak, mislim da su iluzije najvrjednije, dakle najbezvrjednije što imamo u životu: one nas, u konačnom, održavaju u njemu.

Ono što zovemo „zdravom pameću“ jeste zdravo, ali nije pamet. To je mreža iluzija, laži, samoobmane, zaborava i izmaštane prošlosti koja nas štiti od pada u bezdan istine.

Odakle se, kao ni sa Bara, niko ne vraća.

Kao što se nije vratio Niče.

Jednoga je dana krenuo u šetnju ulicama Torina. Gdje je sreo nasmrt pretučenog konja. Kleknuo je, zagrlio životinju i potonuo u ludilo iz kojega nikada nije izronio. „Majko, glup sam“, bile su njegove posljednje riječi.

Pretučeni konj; na kiši ostavljeno štene; zlostavljano dijete. Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno promisli. No baš to je ono što ne činimo. Baš strah od toga je ono što nas natjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu, u meko, fino paukovo tkanje od tradicije, istorije, ideologije, religije. Jedna kap istine dovoljna je da uništi ljudski život; dovoljna je da uništi čitav svijet. Ne slučajno, Apokalipsa, koja podrazumijeva objavu istine, znači i kraj, ukinuće svijeta. Jer to je tako: ili istina, ili svijet.

Mi smo, međutim, u stanju okrenuti guzicu kosturnici i mučilištu iz kojega dopiru krici – i mi i svijet toj našoj vještini dugujemo postojanje.

Torinski je konj svuda oko nas. U Podgorici su prije neki dan tri dječaka zvjerski pretukla četvrtog. Prebili su ga jer podržava borbu Ukrajinaca.

Roditelji su držali da građani Sarajeva zaslužuju da budu bombardovani i da snajperski meci ubijaju njihovu djecu. Držali su da građani Srebrenice zaslužuju da budu istrijebljeni.

Djeca im, koja su maloljetna, pa nikada nećemo znati njihov identitet, misle da građani Ukrajine zaslužuju da ih ubijaju Rusi. Misle da onaj koji stane na stranu žrtve zaslužuje da bude tučen.

Njihova djeca misliće isto kao oni. Tako se, u svoj raskoši poniznosti pod silom i osionosti nad slabošću, formira tradicija. Koju je juče trebalo, koju danas treba, koju će sutra trebati braniti. Jer se tako brani (ne)svijest o vlastitom zlu i bijedi. Jer se tako brani laž o sebi.  

Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli.

Laž i njen pacovski nakot – eto šta vlada svijetom.

Nema se kamo pobjeći: sve staze su prepriječene, sva polja minirana, sve rijeke nabujale i neprelazne. Niko nas od svijeta i od sebe samih ne može izbaviti.

Niko.

„Može nas spasiti samo jedan Bog“.

(zurnal.info)