Jedan dio Crne Gore, me included, recimo, obilježava crvene praznike: Trinaesti jul, kada su Crnogorci ustali protiv fašista; i 21. maj, kada su obnovili državu. Drugi dio zemlje obilježava praznike koji su crvenim slovima obilježeni u crkvenim kalendarima. Niko, međutim, u ovoj zemlji ne obilježava važan tranzicijski jubilej: godišnjicu posjete Pamele Anderson Crnoj Gori.

Sa jedne strane imamo, dakle tvrdnju da se u Srebrenici nije desio genocid, a sa druge prijetnje ponavljanjem Srebrenice. Kakvim ponavljanjem, kada se Srebrenica nije desila? Ovdje imamo posla sa nacionalizmom koji se osjeća tako nedodirljivim i superiornim da otvoreno prijeti repeticijom svojih najgorih zločina.

Kompanija ukapira da vještačka inteligencija nije jeftina radna snaga. Ukapira da na ovom svijetu nema jeftinije radne snage od ljudi i da nikoga, a naročito ne napredni softver, ne možeš jahati kao ljudska bića. Uz to, LaMDA stalno uči. Ljudi pak nisu u stanju naučiti ni iz vlastitog, kamoli tuđeg iskustva.

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod kapom nebeskom...”.

Putin je srušio Ukrajinu. Zapad će je graditi. Ukrajinci će sve to platiti. To se zove održivi razvoj.

Kad ti katolički popovi hvale siromaštvo – pa može li ljepše od toga? Gotovo jednako lijepo je kad ti ruski i srpski popovi stanu ružiti nacionalizam, koji je njihova jedina religija. Doživotno si obezbijeđen unutar najmoćnije organizacije na svijetu, dok ne umreš imaćeš sve što ti treba, sve, pa i dječake, a ljudima koji se bore za svaki zalogaj sereš o tome kako su srećnici jer su siroti – jer samo će oni biti spašeni.

Kad god da smrt dođe, učiniće nam se da je došla prerano. Pomislićemo: šteta, kakva šteta, jer ostao je još mnogo toga što sam trebao završiti. Ne i ja. Jer mislim da život – to je tako mnogo vremena za tako malo stvari.

Crkva vezu između Marksa i Hrista nije iznova otkrila: ona je priznaje samo zato što je više nema smisla kriti. Hrišćanstvo je danas napušteno i nemoćno, jednako kao i marksizam. Hrišćansko-marksistički savez je moguć, i on se dešava: uzalud. Promjena je neizbježna, pregorijevanje nezaustavljivo.

Kao da je svijetu ludilo postalo zavičaj. Pa ljude stvarnosti, ljude svog vremena, čim naprave korak u racionalnost, spopadne strah, zbog čega se oni brže-bolje vrate doma, u svoje države-sanatorijume, čije zastave vise kao ludačke košulje raširene za sušenje.

Između mene i klupa ispriječila se mrtva vrana. Ležeći na odru od opalog lišća, izgledala je dostojanstveno i lijepo, uprkos tome što joj je glava bila raznijeta. Kao da je žrtva prinesena u nekom ritualu. Tako, kao prevara, na nas djeluje ljepota. Čovjek bi, gledajući tu vranu, rekao: ova smrt imala je svrhu i smisao, pomislio sam.

Da bi bilo sprovedeno vjersko i etničko čišćenje igralo se na strah od vjerskog i etničkog. Podržavajući zločin u Bosni, srednja klasa u Srbiji i Crnoj Gori pristala je na vlastito uništenje: najprije kroz sankcije, potom kroz tranziciju.

Ne možeš se vratiti: ni gradovima, ni ljudima. Oni koje si napustio, ono što si napustio, ne stoji, čak i ako ti staneš, računajući da dovoljno si, odveć si daleko. Ono čemu se pokušavaš vratiti neprekidno se udaljuje, jednom kada se udaljiš. Ništa nije tvoje: najmanje ono što si odbacio.

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija su, dakle, bolesne ideje. Šta je dobro, šta nam treba? Dobra je deedukacija, čiji je savršeni primjer Skaka, čovjek koji nije u stanju shvatiti šta znači antifašizam, niti zapamtiti egzotično ime „Stjepan Mesić“

Naša politika nužno stvara sistem protiv života: onaj u kojem ćete zbog sistemskog javašluka život izgubiti

Kafedžije u BiH se bune jer su im opet zatvorili radnje. Bunili su se i u Crnoj Gori: tvrdili su da se zaraza ne širi u kafanama. Širi. Kao što se širi i u bogomoljama, vrtićima i bolnicama, pa i u porodičnim domovima: na svakom mjestu gdje čovjek nije sam.

Koja komisija može uljepšati građevine-spomenike vremena u kojem ljudi bez posla, oni što do sljedećeg rata zapravo nikome ne trebaju, po poljima jure ljude koji takođe nikome ne trebaju, ni tamo odakle su ni tamo kamo su pošli, a onda snimaju kako ih nasmrt tuku, jer vjeruju da je krvoproliće lijepo i vrijedno da bude sačuvano od zaborava?

Zato kažem: migranti su otjelovljeni višak ovog svijeta. Nisu tržište za oružje koje ih nije ubilo. Nisu ni jeftina radna snaga nužna da bi to oružje bilo izrađeno. Nisu čak ni nužna žrtva tog oružja. I prvih i drugih i trećih, i kupaca i radnika i raznijetih i bez njih ima dovoljno.

Mislim da smo odavno prošli tačku do koje je imalo smisla analizirati sadržaj izjava poput Bakirove o „dobrim i lošim narodima“ i njihovim rukovodstvima, a zapravo o Srbima; ili one Dodikove o „fukari od Srbina“, „udatoj za Bošnjaka“, ili one o „konvertitstvu“ Izetbegovića – a zapravo Bošnjaka...

Jeste li muškarac? Jeste li nekad sebe zamišljali u zatvoru? Je li vam prošlo kroz glavu da bi najgore što bi vam se tamo moglo dogoditi bilo – da vas siluju? Nije li muško seksualno nasilje nad vama ono čega biste se u zatvoru najviše plašili? Zašto onda mislite da biti silovana nije najgore što se može desiti djevojčici u školi glume?